knjige

Dobrodošli na moj blog...


22.09.2008.

U Bosni se osjecam najbolje

http://www.tportal.hr/2008/04/09/0515007.4.jpg

Mirko Kovač, dobitnik ovogodišnje tuzlanske nagrade Meša Selimović za roman Grad u zrcalu, dao je Danima veliki intervju, u kojemu, bez ustručavanja, precizno i lucidno, govori o najzanimljivijim književnim i političkim temama, o svojim druženjima s velikim piscima Andrićem, Selimovićem, Kišom, Pekićem, kao i o onima od kojih ga, zbog njihovoga malignog nacionalizma, dijeli razlika od "neba do zemlje" - o Bećkoviću, Ćosiću, Paviću, Đogi, Kusturici i sličnima. Za Grad u zrcalu Kovač je već dobio niz najvećih nagrada u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, pa tuzlanska nagrada za najbolji roman na području četiriju država štokavskoga govornog izraza blistavo kruniše taj Kovačev "pohod", potvrđujući na najbolji način da se radi o klasiku moderne književnosti cijelog tog jezičnog svijeta. Ujedno, to je i svojevrsno priznanje i afirmacija mogućnosti, koju Kovač na jedinstven način demonstrira i svojim djelom i svojim držanjem, da se tom svijetu može pripadati mimo i iznad surovih i primitivnih političkih i nacionalnih antagonizama i podjela.

DANI: Da ovaj razgovor otvorimo Vašim sjećanjem na Mešu.
KOVAČ: Mešu sam upoznao negdje sredinom šezdesetih. U to vrijeme on je bio veliko književno ime. Viđali smo se uglavnom u kafanama. Nikad nisam bio nešto blizak s njim. Interesantno, to je jedan od rijetkih starijih pisaca s kojim nisam umio naći ključ za priču, bio sam suspregnut, dok sam recimo jednog Ivu Andrića umio "namamiti" da se otvori i da se ispovijedamo jedan drugom. Ali uprkos tome, mislim da mi je Meša bio sklon i da ne bi danas imao ništa protiv što sam dobio nagradu koja nosi njegovo ime. Bio mi je sklon, jer sam tih godina nekako stalno bio na političkom i ideološkom tapetu. Osjećao sam njegovu podršku, neku njegovu prešutnu suglasnost da ustrajem u tom hrvanju s ideološkim glavosječama. Primjerice, Vlatko Pavletić tada je pisao o meni u zagrebačkom Telegramu nazivajući me skandal-majstorom i nakazom koja citira Bibliju. Neke moje pozorišne predstave bile su zabranjene i skinute odmah nakon premijera u Sa rajevu i Mostaru. To je Meša sve pratio i znao. A onda sam tih godina sve više i sve češće odlazio iz Beograda, u Sarajevu sam radio scenarij za film Mali vojnici Bate Čengića, u Zagrebu za film Lisice Krste Papića i kad god bih se vratio, vidio bih da je oko Meše bilo društvo koje će kasnije postati tvrdo jezgro srpskog nacionalizma. Meša je s Matijom Bećkovićem bio intimni prijatelj i obožavao ga. Matija mu je, kao najbolja narikača, držao na grobu posmrtno slovo. Meša je umro prije svega onoga što običavamo nazivati "srpskim ludilom". A i inače mislim da je na tom planu bio čist. To što je isticao svoje srpsko porijeklo, ne znači da je bio nacionalist.

DANI: Ako je bio zatvoren za Vas kao ličnost, njegova literatura, pretpostavljamo, nije?
KOVAČ: Naprotiv. Njegov je roman Derviš i smrt fascinantan; to je jedna od najvećih knjiga ovih književnosti. I ne samo to - ja sam jako volio njegove ispovijesti, knjigu Sjećanja, neke njegove pripovijetke, ali ne i romane. Da se razumijemo, nisu to bili slabi romani, mislim na Tvrđavu i Krug, ali nisu imali taj lični pečat koji se u Dervišu snažno odrazio. Ali, moram reći, moram naglasiti - imao je on i u Beogradu svoje protivnike. Kad god su htjeli da ga omalovaže, obično se govorilo: "Pa on ima samo jednu knjigu." Ali, velika je stvar imati jednu sjajnu knjigu, pa i Camus ima jednu knjigu - Stranca - a dobio je Nobela.

DANI: Mešu danas svojataju najmanje dvije sredine, a Vas, osim srpske, sve ostale. Šta Vam govore ova svojatanja pisaca?
KOVAČ: Bilo bi dobro da je tako, bilo bi dobro da se za pisce otimaju. A bilo bi najbolje da to polako postane praksa. Naravno, i pisci moraju nešto učiniti da bi mogli biti prihvaćeni na svakom od ovih jezika koji se međusobno razumiju, da bi mogli u svim ovim kulturama imati neko svoje mjesto. Na žalost, pisci su najviše učinili da do toga ne dođe. Pa mislim da i Meša nije imao potrebu da se izričito određuje kao srpski pisac. Zar nije bilo bolje reći: "Ja pripadam jednoj i drugoj kulturi." Ili ne reći ništa , pa neka se drugi time bave. Bojim se da je na to nagovoren. Vjeruje se da je na njega uticala njegova supruga. Znao sam je, a nervirala me što je stalno isticala svoju pripadnost srpskom građanskom staležu. Bila je dosadna s tim pričama.

DANI: Ali u Vašem slučaju prava je gužva. I u Hrvatskoj, u BiH, u Crnoj Gori...
KOVAČ: Ne baš gužva, u Srbiji me više nema u antologijama, tamo me svojataju samo prijatelji, zvanično ne postojim. I da budem iskren, to mi odgovara. Kako se osjećati pripadnikom književnosti u kojoj su veličine Ćosić, Pavić, Bećković, Karadžić i toliki drugi slični njima, a u zapećku je onih dva-tri posto koji su moralni i koji su kritični, jedan od njih je Filip David; prošle godine objavio je genijalan roman, a da nije ni spomenut, primjerice, za NIN-ovu nagradu. Što se Hrvatske tiče, Jergović je napisao divan tekst kako sam nakon toliko godina, na jedvite jade, tek sada, "primljen" u hrvatsku književnost. U Crnu Goru donedavno nisam smio otići. BiH je nešto drugo, već s početka devedesetih tu sam se osjećao najbolje. Ali, eto, i u Beogradu je roman Grad u zrcalu odlično prihvaćen, objavio ga je B92, dobio je odlične kritike i, što je najvažnije, čitan je.

DANI: Raduje li Vas to?
KOVAČ: Naravno. Možda je to znak da se i tamo ponešto mijenja.

DANI: Je li to razlog da porazmislite da to bude kopča koja će odlučiti, kako ste jednom rekli, da pređete onu Gombrowiczevu "unutrašnju granicu" i poslije toliko vremena posjetite Beograd?
KOVAČ: Pa, kako se ono kaže, nikad ne reci nikad. Dosad nisam imao nikakvu želju da posjetim Beograd. S malobrojnim prijateljima uvijek nađem načina da se negdje vidim. Ali, kad se sjetim da bih mogao sresti na ulici nekog od onih užasnih pisaca poput Crnčevića ili Toholja, Đoga ili Noga, onda mi je bolje ne ići. Pa i ova razdaljina između mene i njih katkad mi se učini malom. Moja je intimna razdaljina nebo i zemlja.

DANI: Da se vratimo na jezik. Kad Vas stranci pitaju s kojeg Vas jezika prevode, šta im kažete?
KOVA Č: Stranci imaju bolji odnos prema jeziku od nas. Oni to smatraju jednim jezikom, što je s lingvističkog stajališta najtačnije. Država se raspala, jezik se nije raspao. To je bio "dogovoreni" jezik, a sada se u demokratskim uslovima taj jezik naziva onako kako to žele oni koji se njime služe. Ja sam u Savjetu za standardizaciju crnogorskog književnog jezika. Jer zašto bi u Crnoj Gori bio srpsko-hrvatski ili srpski kad je sasvim prirodno da je to crnogorski jezik i da ima svoje specifičnosti kao i ostali jezici, ogranci jednog jezika.

DANI: Vi ste i prije tog "raspada" to radili. Imali ste vrlo individualan odnos prema jeziku, reklo bi se da ste najslobodnije prelazili iz jednog u drugi...
KOVAČ: Sasvim tačno.

DANI: Šta je razlog za tu slobodu? Većina je uglavnom insistirala na samo jednoj varijanti.
KOVAČ: Baš zato što sam smatrao da je to jedan jezik i da je svejedno kojom se varijantom piše. Najbolje je ako je to varijanta koju najviše volite i na kojoj se najbolje izražavate. Nekad mi neko zna prigovoriti da sam pisao ekavski - pa, naravno da sam pisao ekavski, živio sam u Beogradu! Ja sam rođenjem s ijekavskog područja, ali sam se potrudio da uđem u ekavicu. I to mi je samo jedno iskustvo, ekavica ima svojih draži, barem kad je o prozi riječ. Roman Životopis Malvine Trifković pisao sam u Zagrebu krajem šezdesetih godina, i to na jednom starom hrvatskom i starom srpskom jeziku. Jer jezik, ne samo što služi za individualizaciju likova nego je bitan i kao književni postupak, vrlo često i kao forma.

DANI: U jednom svom tekstu citirate, čini mi se, Poea (Edgara Allana), navodeći da se pravi pisci gušaju ili hrvaju s utvarama, a ostalo su samo činovnici književnosti. S kojim se Vi utvarama hrvate ili gušate?
KOVAČ: Mislim da je to stajalište E. A. Poea zapravo bitno u shvatanju književnosti, jer na jednoj su strani pisci koji se hrvaju sa svojim svjetovima, vlastitim traumama, potrebom da se piše o onome što te muči i goni na pisanje, a na drugoj su strani pisci koji obavlj aju svoj književni posao, a mogu i umiju pisati o čemu god hoćete. Dakle, na jednoj je strani književnost kao biznis, na drugoj kao potreba. Ova naša istorija je traumatična, prošlost takođe. Ivo Andrić je znao reći da mi živimo između zakrvljenih svjetova, "zakrvljene istorije", a što drugo iz toga proistječe doli same utvare. Pa i kad pričamo o sebi, kad pišemo o vlastitim životima, mi ipak nešto rasplićemo i nečega se oslobađamo. Pisanje jest radost utoliko što ti pomaže da se ispovjediš. Meni se pokatkad čini da je dobra književnost jedna beskrajna ispovijest. Jedna od najuzbudljivijih knjiga koje sam pročitao su Ispovijesti Svetog Augustina. Ono što je traumatično istovremeno je i utvarno.

DANI: Za roman Grad u zrcalu navodite da ste ga napisali prije dvadeset godina. Kakva je razlika između onoga što ste imali prije dvadeset godina i onoga što je objavljeno danas?
KOVAČ: Razlike su bitne. Često su za mene bitnije nego za one koji čitaju. Ono što ja uočim kao nedostatak, drugima može da promakne. Ja mijenjam i već objavljene knjige.

DANI: Zašto to radite? U Sabranim djelima to nisu samo kozmetičke promjene.
KOVAČ: Naravno da nisu samo kozmetičke. Ima čitavih pasusa koji su u međuvremenu nestali i čitavih pasusa koji su dopisani. Književnost je "otvorena knjiga", ništa nije konačno. Samo da znate, mnogi su to pisci radili. Borges je rekao da bi sve svoje knjige promijenio i drukčije napisao. Mihajlo Lalić, naprimjer, potpuno je promijenio Lelejsku goru i Hajku, ali iz osnove, da to više niko ne može prepoznati. I tražio je da budu samo ta izdanja u opticaju.

DANI: Je li to "legitimno"?
KOVAČ: Da. Mislim da jeste. I Krleža je mijenjao mnoge svoje tekstove, a to malo ko zna, osim onih koji se bave Krležom. Na rubu pameti mijenjao je čitava poglavlja. Mijenjao je scene u dramama.

DANI: A promjene koje ste uradili u Gradu u zrcalu?
KOVAČ: Mijenjao sam radeći na romanu, mijenjao sam nešto od onoga što sam objavljivao. Taj sam roman dugo pisao, odgađao objavlj ivanje. Mislim da je doveden do onoga kada više ne bih umio drugačije. Ta je knjiga napisana onako kako sam želio. I više joj se neću vraćati.

DANI: Je li onda tačno opažanje da je Grad u zrcalu "mekša" knjiga u odnosu na Vaš dosadašnji rad?
KOVAČ: Možda samo u stilskom smislu, inače su prisutni svi oni tamni slojevi koji su dio moje poetike. U ponečemu sam se namjerno susprezao. Ponajprije u erotici, jer sam nekad znao preći granicu. Sada je manje naturalizma. Stil je pitak, jednostavan. Ima čak i nježnosti. Knjiga se čita. Dobijam poruke, pisma, mailove - neki mi čitaoci pišu da se ne stide što su plakali čitajući.

DANI: U romanu imate nekoliko junaka - majku, učiteljicu, Dubrovnik..., ali se čini da je to zapravo roman u kojem ste otkrili oca kao pisca?
KOVAČ: To je dobro rečeno, nikada nisam o tome mislio. Otac kao pisac, kao neostvareni pisac - to je zanimljivo. Oca sam u svojim ranijim prozama uvijek prikazivao kao tiranina. To je u književnosti čest motiv. Bio sam u sukobu s ocem. I sada, u ovom romanu, kao da sam htio ispraviti nešto od toga, počeo sam ga drukčije doživljavati, počeo sam sa simpatijama gledati na njegove "ludosti". Pa da, on je neka vrsta umjetnika koji je proživio jedan teški umjetnički život. Ja sam za ovaj roman uzimao detalje iz njegova stvarnog života, naravno - tu je pisanje učinilo svoje, preradilo je ono što je u životu "sirovo", a istaknulo ono što je neka poetska strana, ako se tako može reći. Posljednja poglavlja, moj stvarni rastanak s ocem, zbivaju se u sanatoriju Brezovik kod Nikšića, gdje je nekoliko godina ležao u istoj sobi s ocem mog drugara Bože - Bote Koprivice. Mislim da su u razmaku od godinu dana umrli obojica. Toliko me progonio taj rastanak, godinama, a evo tek sam sada o tome pisao.

DANI: Roman je na neki način i mirenje s ocem?
KOVAČ: I ja tako mislim.

DANI: Zašto u knjigu niste uveli i scenu kad je on u jednom trenutku pobjegao iz te bolnice?
KOVAČ: On je pobjegao iz sanatorija i otišao je da se pozdravi s Dubrovnikom, nakon čega se vratio. Kao da je to bio oproštaj od života. Ali taj detalj, napisao sam, dugo je stajao kao jedna slika u romanu, a onda sam ga u posljednjoj "finoj ruci" izbacio jer mi se učinio kao "tražen", nasilan detalj. To su rezanja estetske prirode. Rukopis je iznosio blizu osamsto strana. Ono što sam izbacio, vjerujte mi, i nije valjalo.

DANI: To i navodite u knjizi - naime, da ste se koristili tom, pomalo zaboravljenom, estetikom sažimanja.
KOVAČ: Imao sam potrebu pišući roman diskretno raspravljati i o smislu pisanja, a da se ne naruši pripovijedanje. Skraćivanje je važna stvar u prozi. Márques kaže: "Dobar pisac cijeni se više po onome što je poderao nego po onome što je objavio." I Andrić je znao reći da je gumica važnija od olovke.

DANI: Vaš prijatelj Filip David navodi da je ondašnji sistem, ako ga dobro citiram, "bio pod nadzorom" sjajnih pisaca, poput Vas, Kiša, Pekića. Da li je uopće moguće da literatura utječe na političku zbilju?
KOVAČ: Bojim se da nije, a vjerovatno i ne treba da bude. Uostalom, to i nije svrha književnosti. Pa i to "političko pero" u rukama pisaca pokazalo se uzaludnim. Jednom su me pitali zašto traćim svoje vrijeme i rasipam dar na tako banalne figure kao što su Milošević ili Tuđman. Rekao sam da to činim za spas duše.

DANI: Razgovor s Vama kao da podrazumijeva da se uvijek spomene grupa pisaca, umjetnika koji su stvarali u Beogradu šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina: Danilo Kiš, Filip David, Borislav Pekić itd. Kako sada gledate na to vrijeme?
KOVAČ: Gledam s nekom sjetom. Kiš i Pekić odavno nisu među živima. Mi smo onda ulazili u književnost s nekim zanosom, a okolnosti u kojima smo živjeli nisu nam išle naruku. Slobode su bile ograničene, makar je Kiš uporno tvrdio da su cenzure dobra stvar, jer je jezik književnosti indirektan. Ja sam jedini iz naše grupe umio iskliznuti iz toga što je Kiš nazivao "korist od cenzure" i svaki put sam, služeći se direktnim jezikom, nailazio na otpore, napade, pa čak i zabran e. To su bili grubi erotski pasusi i ja sam ih kasnije otklanjao. I to baš onda kad to više nije bilo problematično. I da se vratim našoj grupi koja je bila mnogo više način prijateljevanja nego bilo kakvih spisateljskih programa ili manifesta, kao što je to nekad bio slučaj s nadrealistima. Mi smo samo uticali jedni na druge, mi smo mogli jedni drugima reći, bez ikakve taštine, ovo ti je dobro, ovo ne valja. Mi smo se danima sastajali da bi nam Danilo čitao svoj roman Bašta, pepeo. I sva su ta prijateljstva dugi niz godina ostala neokaljana. Možda sam ja tek negdje s kraja osamdesetih godina s Pekićem došao u mali sukob, i to baš onda kad je on osnivao Demokratsku stranku i počeo se baviti politikom. O tome sam nešto pisao i to uvrstio u knjigu koja ovih dana izlazi u Zagrebu pod naslovom Pisanje ili nostalgija.

DANI: Dio iz te knjige ste ranije objavili u Feralu?
KOVAČ: Da, ali sam to sve ponovo sredio i nadopunio. Taj je rukopis nastao kao komentar knjige Bore Pekića Korespondencija kao život, objavljene u Novom Sadu 2002. godine. Tu je njegova supruga sabrala naša pisma. Ona je bila fer i poslala mi je moja pisma Pekiću da interveniram ako to želim. Ja ih nikad ne bih objavio jer su tako lična, ali nisam htio niti zarez pomaknuti, neka ide tako kako je, kad već gospođa hoće svog muža i njegove prijatelje da na taj način ovjekovječi. Pišući ta pisma, nismo ni slutili da bi nekad mogla biti objavljena, međutim, Pekić jeste, to mu je bila namjera, jer je svako svoje pismo pisao u dva primjerka, jedno za prijatelja, drugo za vječnost i povijest. Ja sam tu bio naivan, pisao sam o svemu i svačemu. I sada se to sve našlo u knjizi.

DANI: To Vas je malo i povrijedilo?
KOVAČ: Iskreno, da. Ne zato što sam ja pisao ovo ili ono, neugodno ili sramotno, nego što to nije bilo namijenjeno javnosti jer je bilo intimno. Isto mi je tako teško palo što se sada Pekić razotkriva kao dvoličan, a to je za mene nepoznata njegova strana. Meni piše jedno, a Palavestri ili Mihizu drugo. U pismima Palavestri on obožava Ćosića, a ovamo s nama sjedi i trača ga kao lošeg pisca, kao nacionalnu budalu. I jasno se vidi iz Palavestrinih pisama da se on udvara kako bi postao srpski akademik. Ovamo meni kaže da je Malvina remek-djelo, a u pismu svom prijatelju Dragoslavu Mihailoviću ismijava me, naročito hrvatski jezik, taj bloody jezik, kako sam kaže, i piše kako je, eto, Kovacz napisao knjigu na imotskom narječju. Ulizuje se Mihailoviću jer zna da je taj alergičan na spomen bilo čega hrvatskog. Ima čitav niz takvih nevjerovatnih stvari. Piše mu Mihailović da je za njega razgovarati s Kišom isto što i "čučati u govnima do guše". I naravno, Pekić na to ne reaguje. Da je meni to neko napisao o Pekiću, oči bih mu iskopao. Ili drugi primjer. Kad je vodio list Demokratiju, prvi koga je u njoj napao bio je Filip David. Zato što je Filip David rekao da postoji opasnost od demokratije jer mogu luđaci doći na vlast, a Pekić je napisao: "Naravno. To je suština demokratije, da i luđaci dođu na vlast."

DANI: Ali, ipak se, nekad pred kraj života izvinio za to?
KOVAČ: Tačno, izvinio se. Bilo mu je žao. Pekić je mnogo toga korigirao tek nakon što je poražen od Šešelja za mjesto poslanika u Parlamentu. Naravno, ja sam tu "posthumnu" polemiku s njim vodio vrlo pažljivo, diveći mu se i voleći ga, uprkos svemu. Ne pravim ja bilo kakav obračun, nego žalim. Jer volim iskrenost u prijateljevanju.

DANI: Jeste li onda razočarani malo?
KOVAČ: Evo čime sam razočaran: Pekić u svojim tekstovima, objavljeni su, koje je pisao za srpsku redakciju BBC-a, nijednu riječ nije napisao protiv Miloševića. A zašto? Jer je Srpska akademija bila za Miloševića, ona ga je i stvorila. Razočaran sam jer je ušao u Krunski savjet za povratak Monarhije, a u tom savjetu sjedili su Pavić, Bećković i njima slični. Posthumno je dobio Gicinu nagradu, tako zovu Aleksandra Karađorđevića; Gica je valjda svinja iz nekog crtića.

DANI: Kiš je Vama bio kao brat, navodite u nekim tekstovima. Ima li u Vašoj novoj knjizi, u kojoj upravo pišete o svojim prijateljima i tom vremenu, neki novi podatak o Danilu Kišu?
KOVAČ: Kiš i ja smo imali najviše dva-tri sukoba za tridesetak godina prijateljevanja. Ispričat ću jedan, oko Đoge. Ja nisam htio potpisati peticiju da se Đogo pusti iz zatvora. I Kiš me napadne, Kiš i njegova histerična žena, te da sam kukavica, da sam režimski čovjek. I nakon nekog vremena Bog se umiješa na svoj način, jer Bog je zajebant. Evo kako, Kiš je pratio proces Gojku Đogu, išao na svako ročište, iskreno, zalažući se za njegovu slobodu. I sad, jednog dana, Đogo je izašao iz zatvora, Kiš i ja idemo prema hotelu Majestic, sretnemo Đogu i on kaže Kišu: "Vidio sam te na mojim procesima, za koga ti radiš?" Kišu reći "za koga radiš", pa to je nešto sablasno! On je zanijemio, nije umio ništa da odgovori, samo je rekao: "Jedi govna!" Sjeli smo u kafanu, drhtao je i popio pet-šest votki, jednu za drugom. Ja sam rekao: "Sjećaš li se kako si me napao zbog toga govna?"

DANI: Negdje sam pročitao da "kad biste mogli da sad pitate Kiša", pitali biste što je dozvolio da bude sahranjen po pravoslavnim običajima. Da li i to spominjete u knjizi koju čekamo da objavite?
KOVAČ: Imam jedno poglavlje o tome. I danas mi to nije jasno jer sam znao da nije bio vjernik. Ali ne bi bilo čudno ako to ne odgonetnemo. Duševi pute su zamršeni. Ja ne znam je li se on suočio s Bogom tih posljednjih dana na samrtnoj postelji, ali Stanko Cerović, koga je Kiš vrlo volio i koji je cijelo vrijeme proveo uz njegovu postelju, tvrdio mi je da je to Danilo učinio kako bi otjerao komuniste s groblja. Međutim, desilo se to da su komunisti hrlili na groblje, ali preobučeni u nacionaliste, jer, eto, vidite, Kiš je izabrao njih, Srbe, pravoslavce. Manipuliralo se tom sahranom, objavljena je na naslovnoj strani NIN-a Kiševa fotografija, a to za života nikad nisu učinili, iako je dobitnik nagrade toga lista, dobitnik mnogih svjetskih nagrada. Tih godina bile su dvije najveće sahrane u Beogradu, jedna velikom piscu, srećom tu je bila i masa istinskih obožavalaca Danila Kiša i njegove literature, i druga miljeniku srpske nacionalističke svite, policajcu Aleksandru Rankoviću. Inače, jedan podatak čuo sam upravo od Pekića, a to je da su u Srbiji najveće sahrane i počasti imali policajci, panduri. I tek nakon smrti, Kiša počinju svojatati. On to zaslužuje, ali ne samo u Srbiji. Ima on svoje fanove u Zagrebu i drugdje.

DANI: I u Sarajevu.
KOVAČ: I u Sarajevu. S tim što u Sarajevu ili Zagrebu njega nisu progonili. A iz Beograda je praktički protjeran. Meni je žao što je donio takvu odluku da bude pokopan u Beogradu. Neki kažu da je njegova veličina u tome što im je sve oprostio. Ja bih lično više volio da je u oporuci ostavio da želi biti pokopan na nekom malom pariškom groblju, svejedno je li to jevrejsko groblje, katoličko ili pravoslavno. Možda je to uskogrudno, ali ja tako mislim.

DANI: Ne znamo jeste li svjesni - u Bosni, ili da to još suzimo, kod Bošnjaka, postoji taj problem s Mešom, s činjenicom da je otišao iz Bosne, da je drugačije odredio svoju pripadnost, za njim i Kusturica... Da li je ovo što Tuzla radi odgovor na to pitanje? Nudimo Vam kao priliku da "utješite" Bošnjake.
KOVAČ: Ne vidim u tome neke probleme, pa nije grijeh što je izabrao srpsku književnost, nego neka njegova intimna odluka. I vječito naše pravo na slobodu izbora. Isto važi i za Kusturicu. Ko meni može zabraniti da se odreknem svojih predaka!? Međutim, Kusturica je sve to uradio nedolično. Stavio se otvoreno na stranu Miloševića i njegova rata. To što je promijenio naciju, vjeru, zemlju - sve je to njegovo pravo, ali nije smio tamo stati uz mračnjake, uz nacionaliste, i to kao "veći katolik od pape". Kusturica je kod pametnih liberalnih Srba prezren, a Meša nije, jer nije napravio ništa loše, nije vrijeđao druge nacije i narode, a, koliko znam, nije se odrekao pripadnosti književnosti naroda BiH. Imamo primjer Nikole Tesle, koga jednako slave i Hrvati i Srbi. Meša je bio moralna osoba. Tuzla ga ne bi svojatala da je učinio nešto loše. Zapravo, Tuzla pokazuje da poštuje njegovu slo bodu izbora, i to je tolerantan, demokratičan odnos. Ali kako je Meša veliki pisac, rođen u tom gradu, ponikao u toj kulturi, onda Tuzla samo iskazuje poštovanje prema takvoj ličnosti.

DANI: Pratite li domaću književnost, s prostora našeg jezika? Koga čitate od mlađih autora?
KOVAČ: Ne pratim dovoljno. Možda pratim nešto više ono što se zbiva u novoj srpskoj prozi i kritici. To su sjajni momci, pišu briljantno. Okupljaju se oko kulturnog dodatka Beton, koji izlazi kao podlistak Danasa. Oni su tako duhoviti, oštroumni, u kontaktu sam s nekima od njih. Ismijavaju nacionaliste. Divna je parodija Tomislava Markovića na Bećkovićevu pjesmu Ćeraćemo se još koja se zove Jebaćemo se još. Roman Berlinsko okno Saše Ilića je briljantna knjiga. Isto tako romani Srđana Tešina. Jedna odlična generacija.

DANI: Razgovarajući s piscima koji su u mladosti drugovali s piscima koji su kasnije postali ratni huškači i zločinci, došao smo do zaključka da su svi, a tu računam i Vas, nekako previše razočarani. Jesu li oni Vas tako dobro zavaravali da niste uvidjeli njihov nacionalizam, ili su se preko noći promijenili?
KOVAČ: Ne vjerujem da su se preko noći promijenili. Mi jednostavno tu njihovu stranu nismo vidjeli. Ili su uvijek imali dva lica. Za neke smo znali, ali ja sam uvijek mislio da to nije loše ako čovjek voli svoju naciju, a kad sam shvatio da oni ubijaju u ime nje, onda je to strašno. Zar nisu "presretači" ulovili riječi Gojka Đoga u razgovoru s Karadžićem: "Sve to tamo treba pobiti!"


Gašenje Ferala je najveći gubitak

DANI: Kako ste doživjeli gašenje jednog od rijetkih listova u kojem ste bili stalni saradnik, splitskog Ferala?
KOVAČ: Gašenje Ferala dugo je pripremano, napokon su odahnuli svi. Jedino su žalosni vjerni čitaoci. Već se osjeća u Hrvatskoj strašna praznina. Nema više nikoga da kaže što je glupost, što je laž. I ponovno počinju progoni vještica, napadaju Slavenku Drakulić kao izdajicu svoje zemlje, kao jugonostalgičarku, to su termini od kojih se povraća. A napadaju je samo zato što je pisala o onome što svi vidimo. Nema više Ferala da ismije i ospori te rodoljupce. Osobno mislim da je to najveći gubitak koji se dogodio u Hrvatskoj.




Nagrada Risto Ratković

Podržavam Marka Vešovića

DANI: Nedavno ste u Crnoj Gori primili najveću i najznačajniju državnu nagradu, a prije nekoliko dana Marko Vešović je odbio primiti jednu, također značajnu, književnu nagradu - Ratkovićevu nagradu. Marko i Vi ste uvijek bili s iste strane morala, a dvije različite odluke. Kako to da je došlo do različitih odgovora i reakcija na nagradu? Sigurno ste pročitali da je Marko Ratkovićevu nagradu odbio zato što je 1993. godine dodijeljena Radovanu Karadžiću.
KOVAČ: Potpuno podržavam Marka Vešovića, ali mislim da su to dvije posve različite stvari. Vjerovatno je trebalo naći načina i poništiti nagradu Karadžiću. To je neko morao da učini. Možda će to učiniti sadašnji ministar kulture. Meni su '71. dodijelili Glišićevu nagradu za najbolju zbirku pripovijedaka, a '73. oduzeli, nakon što je knjiga politički osuđena. Komunisti su to učinili bez mnogo pardona. Ratkovićevu nagradu, za koju Marko tačno kaže da je "opoganjena", odbiće svaki pjesnik koji drži do sebe, tako da je ona ukinuta. Jedino ukoliko je budu dodjeljivali mračnjacima, ona će ostati. Što se tiče nagrade 13. jul, moram reći i moram to naglasiti da sam je primio iz ruku najboljih u Crnoj Gori. To je specifična situacija, to nigdje nema osim u Crnoj Gori da je opozicija gora od vlasti. Ne samo da je gora od vlasti nego je nešto najgore što se zamisliti može. Šefovi opozicije u Crnoj Gori trče u Beograd na mitinge podrške Karadžiću. Drugo, najmanje ima prava da od mene traži da ne primim nagradu Slavko Perović. Upropastio je crnogorsku opoziciju. Transformirao je Liberalni savez. Ušao je u pakt s prevrtljivim Kilibardom, s kojim se ni u crkvu ne ide. Čitava mu je politika bila bolesna fiksacija na Đukanovića. Počeo je mrziti vlastiti narod jer ne glasa za njega. I on je sada htio da se "šlepa" uz mene, da skrene pažnju na sebe, jer vjerovatno želi da se vrati u politiku. Ali njemu povratka nema. Nikad - to ja potpisujem. Slavka poznajem, imao sam s njim srdačne odnose, cijenim ono što je uradio u jednom vremenu i spašavao obraz Crnogorcima. Ali, eto, na žalost, nije umio nastaviti onako kako je počeo. Sad je nepostojeća ličnost u politici. Marginalac. Neka vrsta Dabe. Ja sam uvijek i svuda za svaku opoziciju, osim crnogorske. Jer, ona je dno dna.

knjige
<< 09/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
82627

Powered by Blogger.ba