knjige

Dobrodošli na moj blog...


29.05.2008.

Zika Pavlovic

Hronika jedne pobune
Ispljuvak pun krvi

Na 40. godišnjicu studentske pobune, izdavačka kuća Službeni glasnik objavila je novo izdanje knjige Živojina Pavlovića. Ovaj snažan faktografski dokument, pisan iz ugla učesnika i posmatrača studentske pobune 1968, celovita je priča o jednom neuspelom pokretu, nad kojim je, isto kao i nad knjigom, dugo stajala oštrica zabrane Devetsto šezdeset i osma u kolektivnom pamćenju i dalje predstavlja kontroverzu. Pojedini u svetu gotovo cinično pitaju zbog čega je sve počelo: "zbog adolescentskih hormona, zbog smrti komunizma, smrti kapitalizma ili, kako je Andre Malro svojevremeno sugerisao, zbog smrti Boga?"

U dnevničkim zapisima iz ‘68. koje je nazvao Ispljuvak pun krvi kultni režiser "crnog talasa" i književnik Živojin Pavlović napisao je: "Zlo, posebno organizovano, najveći je razlog i smisao ljudske pobune." Dižući glas protiv njega, beogradski studenti, kao i njihove kolege u svetu, smatrali su tada sebe jedinim kritičarima društva, jedinim pravim, iskrenim marksistima. Samo što je kasnije legat marksizma postao uzrok najdubljih kontroverzi oko same zaostavštine ‘68.

Na 40. godišnjicu studentske pobune, izdavačka kuća Službeni glasnik objavila je novo izdanje Pavlovićeve knjige. Ovaj snažan faktografski dokument, pisan iz ugla učesnika i posmatrača studentske pobune 1968, celovita je priča o jednom neuspelom studentskom pokretu, nad kojim je, isto kao i nad knjigom, dugo stajala oštrica zabrane.

Dramatični su prizori u knjizi sa ulica Beograda, obračun policije sa studentima kod podvožnjaka na Novom Beogradu, autentični studentski zahtevi i članci iz "Studenta", ili, Robespjerov govor iz Dantonove smrti koji je pred studentima izveo glumac Stevo Žigon. Na stranicama Ispljuvka Pavlović beleži i reakcije mnogih javnih ličnosti iz kulturnog miljea na ono što se dešavalo, poput Želimira Žilnika, Branka Vučićevića, Desanke Maksimović, Borislava Mihajlovića Mihiza, Milovana Danojlića, Dragoslava Mihailovića, Danila Kiša, Milana Vlajčića, Dušana Makavejeva, Matije Bećkovića, Slobodana Selenića i drugih. Objavljivanje pisma-ispovesti golootočkog zatvorenika, koji pored podrške studentima šalje i dokazni materijal o zastrašujućem, najcrnjem naličju jugoslovenskog socijalističkog režima, za državu je najopasniji deo knjige, a za čitaoca najpotresniji. Zbog tog pisma ni sam Pavlović, kako je u knjizi priznao, noćima nije spavao. Svoj dnevnik završio je prilozima Milovana Vitezovića, Dragoša Kalajića, Simona Simonovića, Gorana Babića, Tomaža Šalamuna.

Pavlović je čekao više od deceniju i po na pogodan trenutak za objavljivanje knjige. Kada je 1984. godine Narodna knjiga odštampala 10.000 primeraka, smatrajući da je prošlo vreme kada se o ‘68. ili Golom otoku nije moglo slobodno govoriti, iz partijskog vrha stigla je naredba da se svi primerci unište. Knjigu Ispljuvak pun krvi isekli su na rezance, ali nekoliko primeraka je bilo spaseno i ilegalno je kružilo uskim krugom publike. Otpor partijskoj zabrani tada su pokazali i svi članovi saveta edicije "Grifon" (Milan Vlajčić, David Albahari...) u kojoj je knjiga objavljena, posle čega su se povukli iz ovog tela a edicija ubrzo nestala. Nova izdavačka kuća "Dereta" 1990. godine među svojim prvim knjigama objavila je i ovu zabranjenu, što se i tada smatralo velikom hrabrošću i rizikom. Malo se zna i o "crnom" izdanju ove knjige, koju je objavio glumac Radoš Bajić. Devedesetih, dok je Živojin Pavlović još bio živ, Bajić je objavio dnevnike svog profesora u kojima je bio i zapis sa studentskih protesta ‘68. Posthumno, 1999. godine, novosadski "Prometej" objavio je izabrana dela Živojina Pavlovića.
v "Iz mutljaga 1968. izronile su razne spodobe", pisao je Živojin Pavlović. "Od onih koji ništa nisu razumeli, preko pokvarenjaka, račundžija i budućih dobrih saradnika režima i tajnih službi, do uspaljenika bez jasne orijentacije. Mnogi od njih završili su kao visoki časnici režima, obučeni saradnici tajnih službi, izvežbani račundžijski ćutolozi podvijenog repa, bukači i provokatori sa istaknutim cenovnikom usluga, onom kome treba."

Ivana Milanovic
08.05.2008.

Staljinova sablja

I Staljinova sablja između Teslinih zraka i Topčidera
Ivan Ivanji

Nije nikakva neobičnost da književniku stvarnost posluži kao osnova za građenje knjige. Ukoliko se, međutim, dogodi da jedan roman nastane od same stvarnosti - i to one u kojoj se ogleda najsurovije lice srpske današnjice – onda je to zaista neobična pojava. Ivan Ivanji se u „Staljinovoj sablji“ odvažio da napiše roman u kome sve počinje i sve se vrti oko još uvek nerazjašnjenog (barem najširoj javnosti) ubistva mladih gardista u Topčideru.

Povrh svega, Ivanji vešto i, nije suvišno reći, zaista hrabro i veoma verno oslikava galeriju likova koji su proteklu deceniju i po punili novinske stupce u rubrici crna hronika, čitulje, sudove... Ovom knjigom naša čitalačka publika konačno je dobila jedan uzbudljiv triler koji se zaista čita u dahu. Jer, tu je i priča o Teslinim „zracima smrti“, zatim krijumčarenju skupocene sablje koju je Staljin darivao Titu...

Reklo bi se da je vaš roman ogoljena naša stvarnost ili čista stvarnost sa, da se našalim, fikcijom u tragovima, što bi rekli medicinari. Slažete li se?
Naravno da je vaše pravo da zaključujete, ali ja se ne slažem. Nadam se da je obratno, da se radi o fikciji sa tragovima naše društvene stvarnosti. U smislu anglosaksonske podele literature na beletristiku, na „fikšn“, i publicistička dela, koje nazivaju „nonfikšn“, ja sam hteo da napišem „fikšn“, dakle, delo koje bi spadalo u takozvanu „lepu književnosti“.

Evo kako Ivan Ivanji u „Staljinovoj sablji“ opisuje tragičnu smrt dvojice mladih gardista:
„Dežurni vodnik je otrčao do „objekta“ i našao svoja dva vojnika kako leže na zemlji. Jedan od njih je živ i poslednjom snagom kaže: „Iznutra, iznutra...“ Vodnik se u panici naginje nad gardiste, povlači njihova tela u stranu, gazi po opalom crvenkasto-mrkom lišću, na kome svetla boja krvi deluje neprirodno jarko. Nehotice uništava tragove... Daje uzbunu, pokušava da pruži prvu pomoć, tela nespretno odvlači još dalje sa lica mesta, sa staze, a time i van domašaja kamera koje bi danonoćno trebalo da snimaju sve što se događa. Zatim se poj avljuju tri civila. Oni su zaposleni u gardi, a nadležni su za elektronski nadzor. Jedan od njih je sin pukovnika, komandanta garde. Kao što će se kasnije saznati, on tog jutra čak nije ni dežuran, ovde trenutno nema nikakvog posla. Tek sa izvesnim zakašnjenjem stižu vojna policija, sanitetska ekipa i na kraju istražni sudija... U najvećoj brzini, kapetan prebroji i pokupi čaure, a da pre toga nije precizno obeležio gde ih je našao. On smatra da zna šta se s najvišeg mesta očekuje od njega i konstatuje da su se dvojica gardista posvađala i pucala jedan u drugoga, jedan je odmah bio mrtav, a drugi se ubio kada je shvatio šta je učinio. Motiv? Za to ima vremena... Kapetan bi voleo da što je pre moguće oslobodi posmrtne ostatke kako bi ih predali porodicama. On bi da javi pretpostavljenim starešinama da je slučaj razjašnjen. Da može da se ide dalje. Dvojica gardista trebalo bi u tišini da se prevezu u rodna sela i sahrane... Zločini u armiji? Ubistva, samoubistva? To nije dobro za ugled oružanih snaga u Srbiji, koji je inače poljuljan posle građanskih ratova; javnost ne bi trebalo isuviše dugo da se bavi smrću gardista. Posle Pravoslavne crkve, Srbin najviše poverenja poklanja svom vojniku, a tako treba i da ostane“.

Kako ste došli na ideju da napišete ovaj roman?
- Odluka da se okušam u pisanju političkog, špijunskog trilera nije bila rezultat iznenadne inspiracije. Prvo mi se jedan nemački izdavač obratio sa idejom da za njega napišem kriminalni roman, jer je pokrenuo seriju krimića koje bi napisali renomirani autori koji to ranije nisu pokušali. Razmišljao sam, pa sam se setio sablje koju je Staljin septembra 1944. godine poklonio Titu. Ideja se nije sviđala tom izdavaču, ali ja sam se zagrejao i počeo da izmišljam komplikacije za krađu jednog takvog jedinstvenog predmeta, upleo ubistvo dvojice mladih gardista, Tesline zrake smrti na osnovu novog razvoja satelitske tehnike, stvarna iskustva sa krađama u muzejima, saznanja o velikim obaveštajnim službama itd.

U knjizi se vidi da su radu na r omanu prethodila opsežna, veoma precizna istraživanja. Možete li nam otkriti gde ste sve i na koji način morali da zavirite osim onog što ste mogli da saznate iz štampe, mislim ovde nadasve na nesrećne gardiste?
- Što se tiče Staljinove sablje, obratio sam se Muzeju istorije Jugoslavije i dobio relevantne podatke, jer je ona formalno vlasništvo te kulturne ustanove, koja je preuzela odgovarajuće fondove, ali nema pristupa svim predmetima. Što se tiče Tesle, proučio sam prilično opširnu literaturu, a on je još za vreme Prvog svetskog rata nudio zrake smrti američkoj ratnoj mornarici. Začudili biste se kako je lako saznati osnovne podatke o velikim obaveštajnim službama, jer imaju svoje sajtove na Internetu. Rado koristim istraživače u Internetu, mada im se ne može verovati na reč, uvek je neophodno unakrsno proveravanje, ali svašta vam padne na pamet obaveštavajući se, na primer, preko Gugla, o nekim temama.

Da li ste očekivali neke reakcije? Može se reći da ste pokazali veliku hrabrost ovim romanom?
- Do sada nije bilo nikakvih neprijatnih reakcija. Ne iz straha, nego prosto zbog poštovanja privatnosti, nisam preuzimao likove iz života, osim oko slučaja gardista, pokušavao sam svoje junake da konstruišem tako da ne liče ni na koga konkretno, ali da budu što je moguće više „tipični“. Na primer, moj glavni predstavnik domaćeg podzemlja, Aki, ima oca, profesora klasične filologije, što mi je omogućilo da njegov sadizam, oslanjajući se na teoriju Sigmunda Frojda, objasnim spartanskim vaspitavanjem kroz koje je prošao, ali takav stvarni lik zaista ne postoji. Nisam uopšte hrabar čovek, ali čega da se bojim? Smrti? Imam skoro osamdeset godina, prema tome, ona je izvesna bez obzira na to šta ću još stići da napišem.

Ovo je gotovo scenario za jedan dobar film, zar ne?
Drago mi je što to mislite. Možda sam bio pod uticajem filmova na slične teme, a njih ima zaista mnogo. Voleo bih da mogu da verujem da u tom romanu ima elemenata za film, ali bojim se da bi bio isuviše skup jer bi morao d a se snima ne samo u Srbiji i Beču, nego takođe i u Egiptu, Izraelu, Dubaiju, Sjedinjenim Američkim Državama i zbog toga što ima isuviše likova.

U kojoj meri vam je u konstruisanju dobrodošlo iskustvo i vreme koje ste proveli radeći kao Titov prevodilac?
- Uopšte nije. Možda je bitnije što sam kao rezervni oficir jednu vojnu vežbu odslužio u Gardi, baš u kasarni u Topčideru.

Recite nam nešto o vašem sećanju na najraniju mladost, na logor. Pa vaš život je roman.
- Kao pisac sam se oslobađao sećanja na logor sa nekoliko svojih knjiga, sa prvim romanom „Čoveka nisu ubili“, sa romanima „Preskakanje senke“, „Guvernanta“ i „Čovek od pepela“, sa nekoliko objavljenih pripovedaka. „Staljinova sablja“ je možda baš i bežanje od te teme. Ako je, međutim, reč o stvarnosti, upravo je prošao dan sećanja na holokaust, naši mediji su dosta pisali o tome da je Hrvatska dala malo sredstava za pomen u Jasenovcu, ali tamo su ipak govorili predsednik države i parlamenta. Kod nas država nije dala ni dinara za ceremoniju kod zapostavljenog, napola urušenog spomenika logora, koji je postojao na Starom sajmištu, kroz koji je prošlo oko 200.000 ljudi, a umrlo ili ubijeno preko 40.000. Na pomen je došlo nekoliko desetina ljudi, vod vojnika, ali nijedan viši državni funkcioner. Logor je u ono vreme bio u Pavelićevoj Hrvatskoj, ali danas se taj prostor nalazi u centru glavnog grada Srbije. Usmrćeno je i preko 7.000 Jevreja u kamionima-dušegupkama koji su ih vozili kroz Beograd, koliko ja znam, preko Terazija, do ispod Avale, gde su zakopani, o čemu je David Albahari napisao roman „Gec i Majer“. U Jasenovcu mi je ubijen jedan ujak s porodicom, na Starom sajmištu - roditelji. Na osnovu toga uzimam sebi pravo da uporedim odnose današnje Hrvatske i današnje moje Srbije prema zločinima koji su vršeni na njihovom tlu, pa ne mogu da budem ponosan na iskazani stav moje domovine.

16.04.2008.

Filip David

Džinovska iluzija
San o ljubavi i smrti

Dve činjenice presudno utiču na čitanje i razumevanje novog, dvanaest godina čekanog proznog ostvarenja Filipa Davida. To je, najpre, njegova zagledanost u onostrano i čulima nedostupno, a onda i svojevrsna “dvostrukost”, odnosno formalna, ali i ne samo formalna, “kišlovskijevska” razdeljenost na “Kratak roman o ljubavi” i “Kratak roman o umiranju” kao komplementarne strane iste, objedinjujuće zamisli, nagoveštene zajedničkim naslovom knjige.
Pa u kakvoj su vezi kratki romani o Jakovu Kamineru i Eriku Vajsu, tj. starovremenski intonirana, romantična pripovest o nahočetu koje se zaljubljuje u mrtvu devojku iz sna, i ona znatno oporija, o autističnom dečaku posebnih mentalnih sposobnosti koji svojim životom na čudan način premošćuje vreme od pojave nacionalsocijalizma do balkanskih ratova našeg doba? Sasvim je moguće da najkraći i najjednostavniji odgovor na ovo pitanje nudi već početni deo prvog romana u kojem jedan od junaka dokona o “snu koji se naziva život”, prizivajući time, a u dosluhu s naslovnom sugestijom knjige, onu jednako drevnu i savremenu viziju ljudskog postojanja kao fenomena metafizičkog “duplog dna” bez konačnih i nedvosmislenih spoznaja. A ako se život zaista vidi kao san ili opsena, onda, naravno, posebnu težinu mora imati i misao o tome da je svaki čovek onda zapravo tek “delić yinovske iluzije koja se... umnožava do u beskonačnost”.
Prikazujući, međutim, svoje glavne junake, Jakova i Erika, kao neprepoznatog pravednika i u izvesnom smislu povlašćenog, ali žrtvovanog jurodivog, pisac Sna o ljubavi i smrti naznačio je, čini se, u isti mah i obrise jedne dalekosežne, moralno zasnovane slike sveta koja nadilazi izvorni, tradicijski varirani koncept metafizičkog agnosticizma i upućuje na neku vrstu parabolične naporednosti između dveju pripovesti i onoga što bi one trabalo da znače čitaocu u polju etičkih predstava. Čitana u tom ključu, dva kratka romana unutar korica ove knjige tvore zapravo paradigmatična “poglavlja” iste, pesimistički opominjuće priče, pri čemu bi “Kratak roman o ljubav i” trebalo da predstavlja svojevrsni primer onog početnog “izokretanja” i kvarenja sveta zahvaljujući kojemu “zlo počinjeno na zemlji utiskuje svoj beleg na duh sveta”, a “Kratak roman o umiranju” istorijski ilustrativan primer (1933–1945–1993) nezaustavljivog izlivanja toga zla koje svoj tamni vrhunac dostiže u završnoj alegoriji “broda ludaka” kao apokaliptične arke koja odabrane “vojnike armije mrtvih” može da odnese još samo s onu stranu yinovske iluzije zvane život.
Prepuštajući se simetrijskim čarima parabole i alegorije, kao i ceo niz naših savremenih proznih pisaca koji, stiče se utisak, na taj način pokušavaju da unesu makar poredak razumevanja u aktuelni metež, Filip David se verovatno najuočljivije oslanja na jevrejsku, osobito judaističku tradiciju, skoro ravnopravno crpeći simbole i motive iz Tore i Kabale, ali ne samo iz njih, nego, recimo, i iz hasidističkih predanja, stvarajući na taj način gustu mrežu aluzija, pastiša, preinačenih ili prividnih citata. Isto tako, u svom drugom, istoriografski konkretizovanom delu Davidov pripovedni diptih bezmalo očekivano zahvata i veliku traumu holokausta, ali je, kao i pomenuti set konfesionalno određenih tematskih jedinica i sklopova, nadograđuje uvođenjem drugih tradicija, odnosno njihovih pripovedno oživotvorenih nosilaca i predstava.
Posmatrana u tom svetlu, i pomenuta bolna tema istrebljenja Jevreja, ili pak njihovog pokrštavanja (epizoda s parohom i napuštenom decom), pojavljuje se kao zlokobna ali zakonomerna posledica razvoja iste one unutrašnje logike kojoj je u imaginativnoj rekonstrukciji ove knjige podložna cela nepisana i pisana povest, kontrastivno sažeta u životnim sudbinama nesvakidašnjih junaka koji imaju hebrejsko poreklo, ali su zapravo široko raspoznatljive figure “zarobljene u klopci svoje uobrazilje” i utoliko više nezaštićene i izložene sveobuhvatno prikazanoj stihiji sveukupnog civilizacijskog izvitoperavanja.
Stoga bi San o ljubavi i smrti, uprkos posebnom kulturološko-tradicijskom ruhu, možda naposletku ipak valjalo čitati kao neohumanistički inspirisanu, dakle u krajnjoj liniji univerzalnu priču nepoverenja u istoriju kao ljudsku tvorevinu, ali zato poverenja u lepotu kao čovekovu trajnu fascinaciju i čežnju. Od mogućnosti saživljavanja sa ovakvim gledanjem na svet, koji nova knjiga Filipa Davida nudi i u izvesnom smislu zahteva, umnogome zavisi i krajnji utisak o njoj.


Tihomir Brajović

19.03.2008.

Umro pisac SF-a Arthur C. Clarke



U 91. godini života danas je na Šri Lanki zbog problema s dišnim putovima umro autor slavne Odiseje u svemiru 2001., Arthur C. Clarke. U suradnji s redateljem Stanleyjem Kubrickom 1968. napravio je jedan od najboljih SF filmova svih vremena. Bio je posljednji preživjeli član "Velike trojke" autora SF-a koja je uključivala Roberta A. Heinlena i Isaaca Asimova.

Napisao je više od 100 knjiga o znanosti, svemiru i budućnosti.

Rodio se u Mineheadu u Velikoj Britaniji. Tijekom II. svjetskog rata bio je radarski stručnjak, a nakon njega studirao je matematiku i fiziku na King's Collegeu u Londonu. Uključio se u rad Britanskog interplanetarnog društva. Pisanju se posvetio 1940-ih.

Jedan je od utemeljitelja ideje o telekomunikacijskim satelitima desetljećima prije nego što su postali stvarnost.

Geosinkrone orbite, na kojima se sateliti održavaju u nepomičnom položaju u odnosu na površinu Zemlje, nazivaju se prema njemu Clarkove orbite.

Od 1956. živio je na Šri Lanki gdje se bavio ronjenjem koje je, između ostalog, volio i zbog osjećaja koji podsjeća na bestežinsko stanje. "Savršeno funkcioniram pod vodom", rekao je jednom Clarke.

Bio je najslavniji strani državljanin na Šri Lanki, gdje je jedna akademija nazvana prema njegovu imenu.

Na proslavi svojeg 90. rođendana prije tri mjeseca Clarke je izjavio da ima tri želje: da zavlada mir na Šri Lanki, da čovjek odustane od upotrebe nafte i da E.T. konačno nazove.

Od 1960-ih borio se s posljedicama dječje paralize i ponekad je koristio invalidska kolica. Umro je u bolnici u Colombu koja se zove Apollo.  (njd)

07.03.2008.

Knjige kojima se vrijedi vratiti

Knjige kojima se vrijedi vratiti


Ivo Andrić
Tri su biblioteke Jutarnjeg s klasičnim djelima svjetske i hrvatske književnosti postigle veliki uspjeh. Pred vama je novi čitateljski izazov, nova biblioteka lektira-klasici

ZAGREB - Nova biblioteka Jutarnjeg lista nastavlja se na nekoliko već provjerenih bibliotečnih nizova koje su čitatelji prihvatili.

Na početku je 2004. godine bio niz “20. stoljeće” kojim je u Hrvatsku uveden fenomen knjiga uz novine ili knjiga na kiosku. Iduće godine slijedile su biblioteke “Najveća djela” i “Lektira - popularni klasici”. Drugim riječima, najnovija biblioteka “Lektira_klasici”, koja ovoga tjedna izlazi pred čitatelje Jutarnjeg lista besplatnim primjerkom klasičnog remek-djela ruske i svjetske književnosti “Junak našeg doba” Mihaila Ljermontova, ide stazom koju su uspješno otvorile njene prethodnice.

Kod mnogih spomen “lektire” izaziva dvojako uzbuđenje. Ugodno je ono podsjećanje na neka klasična književna djela koja su otvarala skrivene osjećaje ili zamagljene misli o životu, svijetu i ljudima. Ali, nije baš ugodno sjetiti se naslova do kojih se nije moglo doći u knjižnicama, a nije ih bilo ni na policama regala kupljenih na kredit. Baš su lektirni naslovi u prošlosti upropaštavali roditelje svojom knjižarskom skupoćom, s jedne, te knjižničarskom nedostupnošću s druge strane.


Hitovi prethodnih stoljeća

To su nastojale promijeniti biblioteke Jutarnjeg lista. S istom je namjerom pokrenuta i najnovija biblioteka “Lektira - klasici”. Ona želi omogućiti učeniku da nabavi svoj primjerak tražene knjige po najnižoj cijeni te da je pročita u najboljem dostupnom prijevodu, odnosno u redakciji koju je potvrdio pisac.

Najvećim dijelom svih 30 naslova pripada svjetskoj i hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća. Također je najvećim dijelom riječ o proznim, ako već ne romanesknim naslovima. To istodobno ne znači da u biblioteci nema drama, naprotiv. Tu je na prvome mjestu Krležina drama “Gospoda Glembajevi”, možda majka cjelokupne epohe sapunica u kojoj živimo.

Držićev genij

Dramom se u biblioteci “Lektira - klasici” javljaju renesansni genij Marin Držić (“Dundo Maroje”), ali i njemački romantičar Schiller (“Razbojnici”). Tu je i antički otac komedije Plaut (“Škrtac” i “Hvalisavi vojnik”).

Uz Držića, iz bibliotečne matice spomenutih dvaju stoljeća iskaču još antički prognanik Ovidije (“Metamorfoze”) i otac hrvatske književnosti Marko Marulić sa svojim epom “Judita”. Ovidijevo remek-djelo “Metamorfoze” bilo je napisano 1. i 2. godine prije Krista, pa stoga biblioteka Jutarnjeg lista praktično obaseže dva tisućljeća najljepših djela ljudske mašte. Spomenutoj trojici pisaca teško bi se moglo priključiti Schillera zato što je on, ipak, poživio pet godina u 19. stoljeću.

Majstori koji se ponavljaju

Devetnaesto stoljeće počinje romantizmom. Osim spomenutih Ljermontova i Schillera, tom razdoblju iz biblioteke Jutarnjeg pripada i Edgar Allan Poe kojega neki povjesničari doživljavaju također kao romantičara. Izmislio je on, mimo ostalog, i krimić i pronicljivog detektiva.

No, Poe nije jedini veliki autor koji od “Lektire_klasika” čini, među ostalim, svojevrsnu antologiju najljepših kratkih priča svijeta. Što se uopće može reći za Gogoljevu “Kabanicu”, “Nos” i druge klasične novele o carskim činovnicima i sudbinama? Možda samo ponoviti da su iz te “Kabanice”, koju smo mi stariji čitali kao “Šinjel”, izašli svi najveći autori ruskog realizma: Dostojevski (zastupljen u ovoj biblioteci romanima “Idiot” i “Kockar”), Tolstoj (“Uskrsnuće”), Turgenjev (“Lovčevi zapisi”), pa možda čak i Gorki (“Djetinjstvo”) i Bulgakov (“Majstor i Margarita”). Pritom ne treba zaboraviti ni knjigu Maupassantovih pripovijesti koje se upravo drže novelističkim uzorom.

U hrvatskom slučaju tu je Krležin “Hrvatski bog Mars” koji između pripovijesti o legendarnim hrvatskim domobranima u rovovima i vojarnama Prvog svjetskog rata sadrži i “Hrvatsku rapsodiju” koja se danas može čitati kao svojevrsni nagovještaj postmodernizma u ovim krajevima. Treba dodati da osim Krleže, Držića i Marulića, hrvatsku književnost brane Andrić - kojega Solar opisuje kao hrvatskog, srpskog i bosanskog pisca - s dva naslova (“Travnička hronika” i “Prokleta avlija”) i Šenoa (“Prosjak Luka - Prijan Lovro” u jednome svesku).


Klasici modernizma

Pa ipak, mimo knjiga drama i kratkih priča, nova biblioteka Jutarnjeg najjača je upravo u onome što je čitateljima najmilije, a đacima, često jedino zbog opsežnosti, najteže - u žanru romana. Malo bi tko mogao zanijekati cijeli niz velikih realističkih romana u biblioteci Jutarnjeg, koji se dopunjuju odavno klasičnim djelima modernog romana. Bez Kafkina “Procesa” nemoguće je govoriti o modernom romanu - istome je svesku pridružena glasovita pripovijetka “Preobrazba” (nekoć “Preobražaj”). Wildeov roman “Slika Doriana Graya” skladno se dopunjava s onim dijelom “Metamorfoza” u kojem se stihom pripovijeda o Narcisu.

Dakako nije se moglo zaobići stožerni roman modernizma, “Uliks” Jamesa Joycea (u dva sveska). Uz njega je i drugo remek-djelo tog Irca, koji je nesretnim spletom okolnosti završio kao gastarbajter u tada austrougarskoj glavnoj luci Puli, roman “Portret umjetnika u mladosti”. Prema mišljenju mnogih, to je jedno od najljepših djela napisanih na engleskom jeziku i jedno od onih toliko rijetkih koja odrastanju i sazrijevanju daju dostojanstvo i ljepotu kakvu mladost zaslužuje, bez obzira na to sprema li se za umjetničku ili kakvu drugu karijeru.

U romanu “Zapisci Maltea Lauridsa Briggea” austrijskog pjesnika Rainera M. Rilkea neki teoretičari vide sam početak modernog romana. Njegov junak zagovara umjetnost gledanja i uči svakog čovjeka da nije dovoljno gledati, nego je nužno - vidjeti.

Iz tog je imperativa izrastao moderni detalj, bez obzira na to koje naravi bio i kojemu žanru pripadao. Kao što se Brigge zaustavljao na ovom ili onom viđenom prizoru, tako se i čitatelj mora zaustaviti na pojedinom djelu iz biblioteke “Lektira_klasici”. Ona nije samo na pouku i korist u školi, ona je ujedno sjećanje na ono najljepše što nam se u njoj dogodilo.

13. ožujka; Franz Kafka: Proces, Preobrazba

Pripovijetka o trgovačkom putniku koji se budi preobražen u kukca i roman o činovniku Josefu K. kojemu dva nepoznata čovjeka priopćuju da je uhapšen, iako ne zna kad je i kako  prekršio zakon.

20. ožujka; F. M. Dostojevski: Idiot

“Stvoriti potpuno divna čovjeka, Krista...” napisao je Dostojevski .  “Idiot” je pokušaj portretiranja “savršeno dobre osobe” utjelovljene u knezu Miškinu te o tome kako on funkcionira u svijetu intriga i lažne raskoši.

27. ožujka; Ivo Andrić: Prokleta avlija

Središnji dio Andrićeve pripovijetke ili kratkog romana odvija se u “prokletoj avliji”, glavnom zatvoru u Carigradu.  Djelo složene narativne strukture može se čitati i kao tekst koji govori o pripovijedanju.

3. travnja; Oscar Wilde: Slika Doriana Graya

“Slika Doriana Graya”, priča o mladiću koji prodaje dušu kako bi sačuvao mladost i ljepotu, moderna je verzija priče o Faustu. Djelo je prvi put objavljeno 1890., a  pripada najvažnijem dijelu Wildeova opusa.

10. travnja; I. S. Turgenjev: Lovčevi zapisi

“Lovčevi zapisi” (1852.) zbrika je pripovijedaka koje je ruski književnik objavljivao u časopisima četrdesetih godina 19. stoljeća. Zbirka ga je proslavila kao pisca, ali mu je donijela i zatvorsku kaznu.
17. travnja; Mihail Bulgakov: Majstor i Margarita

Roman građen postupkom roman u romanu. Sastoji se od nekoliko međusobno isprepletenih priča s elementima fantastike i satire u kojima se opisuju i neobični događaji u Moskvi.
24. travnja; Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi

Drama hrvatskoga književnika iz ciklusa “Glembajevi” čiji su glavni likovi bogataš Glembay, njegov sin Leone i  barunica Castelli Glembay. Radnja drame “odvija se jedne noći, kasnog ljeta” 1913.
30. travnja; F. Schiller: Razbojnici

Uz Goetheove “Patnje mladog Werthera”, drama “Razbojnici” najpoznatije je djelo književnog pokreta Sturm und Drang. Priča o dva brata, od kojih mlađi kuje zavjeru protiv starijeg ne bi li mu oteo nasljedstvo i djevojku.
8. svibnja; Jane Austen: Emma

Glavna junakinja romana Jane Austen razmažena je i dobro situirana, lijepa i dokona Emma Woodhouse. Vrijeme krati tako što nalazi prikladne partnere svojim susjedima i prijateljima.
15. svibnja; H. de Balzac: Čiča Goriot

Glavni junak slavnoga  romana osiromašeni je trgovac Goriot, koji je cijeli život podredio sreći svoje djece. Nezahvalne kćeri, udane za bogataše, prestanu ga posjećivati nakon što od njega izvuku i zadnji novčić.
22. svibnja; V. Novak: Posljednji Stipančići

Priča o propasti senjske patricijske obitelji Stipančić - roditelja Ante i Valpurge te djece Lucije i Juraja. Novak progovora o patrijarhalnim odnosima, političkim zbivanjima te njihovu utjecaju na živote pojedinaca.
29. svibnja; James Joyce: Uliks 1-2

Djelo izuzetno zahtjevne i složene kompozicije, a po sudu mnogih najznačajniji roman dvadesetog stoljeća. Roman je izdan 1922. u Parizu, a objavila ga je Sylvia Beach - vlasnica knjižare Shakespeare and co.
12. lipnja; Ovidije: Metamorfoze

“Metamorfoze” pripada središnjoj fazi stvaralaštva rimskog književnika  koji u njemu obrađuje sve slučajeve “pretvorbi” u antičkoj mitologiji. Spjev završava pretvorbom Julija Cezara u zvijezdu.
19. lipnja; August Šenoa: Prosjak Luka, Prijan Lovro

Književnik koji je do te mjere utjecao na hrvatsku književnost da se razdobljem u kojem je djelovao naziva Šenoino doba. “Prijan Lovro” i “Prosjak Luka” spadaju u Šenoina djela suvremene socijalne tematike.
26. lipnja; N. V. Gogolj: Kabanica

Zbirka Gogoljevih tzv. petrogradskih pripovijesti.  O značaju Gogoljeva opusa možda ponajbolje govori slavna rečenica koja se se obično pripisuje Dostojevskom: “Svi smo mi izašli iz Gogoljeve ‘Kabanice’.
3. srpnja; Virginia Woolf: Gospođa Dalloway

U romanu “Gospođa Dalloway” prati se jedan dan u životu Clarisse Dalloway, supruge uglednoga člana parlamenta koja organizira zabavu za velik broj bližih i daljnih poznanika.
10. srpnja; Ivo Andrić: Travnička hronika

“U Travniku se kondenzirala čitava bosanska povijest, njezina beznadna usporenost i nemušto sudjelovanje stranih sila u tom kobnom autističnom vrtuljku”, piše S.P. Novak.
17. srpnja; Maksim Gorki: Djetinjstvo

Ruski prozaist i dramatičar Gorki, pravim imenom Aleksej Maksimovič Peškov, o svom je odrastanju i životu pisao u autobiografskoj trilogiji  “Djetinjstvo”, “Među ljudima” i “Moji univerziteti”.
24. srpnja; R. M. Rilke: Zapisi Maltea Lauridsa Briggea

“Subjekt pripovijedanja, zapravo opažanja i razmišljanja, mladi je danski pjesnik, koji boravi u Parizu i ondje svojem intimnom dnevniku povjerava dojmove i sjećanja.”, kaže Žmegač.
31. srpnja; Marko Marulić: Judita

Obrada starozavjetne pripovijesti o hrabroj udovici Juditi koja spašava grad Betuliju. Ep “Judita”, zbog kojeg se Marulića naziva “ocem hrvatske književnosti”, dovršen je 1501., a objavljen 1521. u Veneciji.
7. kolovoza; G. de Maupassant: Na vodi i druge novele

Francuski pisac, majstor kratke priče. “Nije poanta književnosti da nas dirne ili zabavi, nego da nas natjera da razmislimo i uvidimo što se krije u skrivenim značenjima događaja”, istaknuo je svojedobno pisac.
14. kolovoza; F. M. Dostojevski: Kockar

Roman o kockarskoj strasti i nesretnoj ljubavi, koja nosi autobiografski pečat. “ Glavni je vic u tome što su svi njegovi životni sokovi, snaga, žestina smionost, otišli na ruletu”, napisao je Dostojevski.
21. kolovoza; Miroslav Krleža: Hrvatski bog Mars

Zbirka priča u kojoj se “obrađuju sudbine pojedinaca, pa i cjeline hrvatskog puka, u strahotama Prvog svjetskog rata. Akteri su hrvatski vojnici, domobrani te zagorski i posavski seljaci”.
28. kolovoza; Plaut: Škrtac, Hvalisavi vojnik

Dvije drame jednog od najpoznatijih rimskih i svjetskih komediografa . Smatra se da je Plaut za života napisao oko 130 dramskih djela, a ostalo je sačuvano dvadeset komedija koje se smatraju autentičnima.
4. rujna; James Joyce: Portret umjetnika u mladosti

Roman, svojevrsna modernistička autobiografija. Glavni junak Stephen Dedalus, umjetnik koji odrasta u Irskoj, odbacuje sve društvene, obiteljske i religiozne spone.
11. rujna; Marin Držić: Dundo Maroje

Komedija o dubrovačkom trgovcu koji odlazi u Rim kako bi pronašao sina Mara koji, umjesto da sklapa poslove, troši novac na kurtizanu Lauru. Glavni pokretač radnje i onaj koji drži konce u rukama je sluga Pomet.
18. rujna; L. N. Tolstoj: Uskrsnuće

Ruski plemić zavede sluškinju, odbaci je, a ona postaje prostitutka. Roman počinje njihovim susretom i prepoznavanjem u sudnici. Djelo je Tolstoj pisao punih deset godina, potaknut pričom iz sudske prakse.
25. rujna; Edgar Allan Poe: Crni mačak

Zbirka priča američkoga pjesnika i prozaista. Naslovna priča govori o čovjeku osuđenom na smrt koji se prisjeća događaja što su ga doveli u tu situaciju. Poe je izvršio golem utjecaj na brojne autore.


Zeljko Ivanjek
13.02.2008.

Ludvig

LAMENT NAD BEOGRADOM
David Albahari, Ludvig

Ludvig Davida Albaharija napisan je u poznatom maniru pisca koji teži da se grafički svede na jedan pasus i gusto nizanje slova i redova preko stranice. Ludvig je i kraći roman koji na nekih 160 strana krupnog sloga tretira dve teme kao osnovne, uspostavljajući gustu mrežu značenja krećući se ka drugim poljima: prijateljstvo i grad kao nespojive odrednice vremena u kojem se problemi stvaralaštva i umetnosti nameću u svojoj nedefinisanosti, u svom aktuelnom problematizovanju, pri čemu je načelo kreativnog plagiranja dovedeno do apsurda i deformacije, bez obzira na svoje postmodernističko ukorenjenje.
U jednom od svojih prethodnih romana, Gec i Majer (Stubovi kulture, 1998), koji tematizuje genocid nad Jevrejima i Srbima na tlu Srbije tokom Drugog svetskog rata, David Albahari kaže: „Mada, kada je reč o Gecu i Majeru, moram da priznam da ne znam ko je ko od njih dvojice, što me u neku ruku čini većom neznalicom od onih koji nisu uopšte znali njihova imena.” Relativizacija imenovanja, odnosno karakterizacija putem njihovog davanja i označavanja individualiteta ovde je eksplicitno zanemarena kako bi se u prvi plan istakla jednoobraznost vojnika u službi ratne/ istrebljivačke mašinerije. Poigravanje imenima odlika je i romana Ludvig, koji je naslovljen prema glavnom junaku, jedinom „stvarnom” liku, liku čija je „stvarnosnost” problematizovana naratorovom konstrukcijom Ludvigovog lika, ocenjenom i doživljenom kao nepouzdanom.
Ko je narator u ovom slučaju? Ceo roman pisan je u prvom licu jednine, monološkoj ispovednoj formi, čija nas blizina prisiljava da sa njim osećamo bliskost, približimo se stanju njegovog duha, energiji delanja i emocija kojima je obojeno saopštavanje. Albahari ga imenuje jednostavno S, slovom koje se, kako kaže, ne nalazi ni u imenu ni u prezimenu Ludvigovog najboljeg prijatelja kojem ovaj, nakon sticanja neizmerne domaće i svetske slave, okreće leđa, ostavljajući ga na margini društvenog zbivanja i na ivici očaja. Dakle, S nam pripoveda kako je upoznao iskusnijeg i poznatijeg pisca Ludvig a (od kojeg je čak stariji dve godine), u kakvu je vrstu podvižničkog odnosa ušao, kako je bio iskorišćen i duhovno pokraden, kakvu je neizmernu patnju zbog šikaniranja doživeo, te je na kraju, izmrcvaren tim stanjem, kupio pištolj koji je njegova žena, verovatno, upotrebila kako bi olakšala muke svom suprugu i osvetila se u njegovo ime, a moguće i u svoje, jer je jedinu potvrdu vlastitog identiteta (u romanu je označena samo kao „moja žena”), stekla isključivo preko njega.
Nepouzdanost pripovedačeva polazi sa crno-belih pozicija, koje su u romanu istaknute ulogom Beograda, grada koji je viđen samo u zatamnjenom svetlu, u svom splinu kojim žurno prolaze senke dobitnika i gubitnika. Ludvig je dobitnik, S je gubitnik, da bi na kraju i ova pozicija bila nemotivisano suspendovana, kada saznajemo da je i Ludvig pokleknuo u bici svetlih i tamnih sila, upravljenih na to da mu pomute slavu, društveno priznanje i ugled, pri čemu njegovoj senci, njegovom vernom mladiću S-u, ne pripada nimalo zasluga, uprkos postignutom poravnanju.
Šta sve čini prijatelj S za harizmatičnog, iskusnijeg i nadahnutog prijatelja-pisca Ludviga? Mera prijemčivosti ide do idolopokloničkog odnosa, do službeničkog statusa dovedenog do sumnje u mentalni kredibilitet mlađeg i ne toliko popularnog pisca koji lako postaje plen tuđe kreativne krize. S za njim čisti, pere, sprema, kuva, masira ga, sređuje arhivu, provodi s njim novogodišnju noć bežeći od žene i vodi razgovore na književne teme, premda mu Luov (kako ga S od milošte naziva) ukus uopšte ne odgovora. Ludvig je realistički orijentisan pisac, koji nimalo ne mari za parodiju, postmodernu i lavirintsku prozu, za njega je jedino angažovana književnost prava književnost, dok je Beket, kako smatra, zajedno sa „ostalim nihilistima”, odveo književnost u ćorsokak. Ako je u pitanju ljubav muškarca prema muškarcu (mada nas narator u nekoliko navrata uverava da toga nema, iako bi to homofobičnom i palanačkom Beogradu prijalo kao skandal), onda je ona donekle sadomazohistički intonirana, pa bi i is povest, zapravo, valjalo čitati u tom ključu, s tim što nas uverljivost „gubitničke konstrukcije” ostavlja malo hladnim i zapitanim, s obzirom da insistiranje na real-psihološkim iskazima kao što su, recimo: „...ali ja sam, po običaju tvrdio da verujem u nepogrešivost ljudskog srca, premda je trebalo već tada da znam da to srce ne pruža nikakvu zaštitu od pohlepe, sujete i pljačke...” ili „...onaj ko jednom posegne za tuđim, ko oseti slast prisvajanja, neće se ustručavati kada mu se ponovo ukaže prilika...”, deluje pomalo patetično i banalno.
Intrigantno mesto njihovog odnosa trebalo bi da predstavlja problem krađe tuđeg umetničkog dela, pa se nameće pitanje kakve ideje treba da ima mlađi pisac, autor dve knjige, nemušti učesnik jedne TV emisije koja je početak kraja njihovog prijateljstva, a čije se scene iz studija ponavljaju kroz ceo roman, sugerišući kompulzivni karakter naratora i povezujući slobodne tokove nelinearnog pripovedanja, koje Albahari zagovara i kroz glas S-a. Nije reč o rukopisu, već o nenapisanoj knjizi koju S skoro u celosti drži u glavi, nemilice rasipajući reči njenog sadržaja, diktirajući Ludvigu svoje misli, imajući pri tome samo na pameti da ga ovaj sluša i zapisuje samo zato što ga voli i poštuje. S u jednom momentu uviđa kako sve njegove nevolje potiču „iz činjenice da verujem da je čovek po svojoj prirodi dobar, da je priča o prvobitnom grehu čista izmišljotina, te da nikada nije došlo ni do kakvog pada”, pretvarajući se pred našim očima u oličenje bezazlenosti i nevine čistote (!) koja će biti uzoran kontrast mračnom Ludvigu. Princip kreativnog plagijata ovde je skoro dosledno opisan: „...njegova knjiga je samo prepričavanje moje nenapisane knjige, opisivanje mojih ideja, preoblikovanje onoga što sam, makar u mašti, već oblikovao, davanje forme onome što kod mene još nije dobilo definitivan oblik”. Pokazujući nekoliko stranica iz Talmuda, S je Ludvigu sugerisao da bi stranica knjige koju će jednom napisati imala „osim glavnog teksta, komentara i komentara komentara, [...] i indek s novih reči, razrađen sistem upućivanja na druga mesta gde se te reči pojavljuju, leksikonska objašnjenja manje poznatih termina, ilustracije i fusnote koje, prema potrebi, imaju svoje fusnote. Svi ti elementi nalaze se u Ludvigovoj knjizi nad knjigama, od prvog do poslednjeg, uz mnoštvo drugih, od kojih smo većinu pomenuli još tog dana, dok je poneki, moram da naglasim, uveo sam Ludvig, i to uglavnom u završnim poglavljima, kada je stekao veću sigurnost i postao samouveren, onakav kakav je obično bio. Tako napisana knjiga, rekao sam mu tada, omogućava bezbroj načina čitanja, jer se tokom čitanja svi ti elementi mogu kombinovati onako kako čitalac poželi, čak je moguće, dodao sam, čitati je kao klasičnu knjigu, stranicu po stranicu, premda će to biti najdosadniji način čitanja, ponajviše zbog toga što će se izgubiti kontinuitet glavne priče, kao i svih onih pomoćnih koje budu uvedene u igru.“ Malo potom, Ludvigovo kreativno plagiranje (koje, dakle, teško da možemo posmatrati kao običnu krađu) opisaće sledećim rečima: „Sve što je on uradio bio je uobičajen urednički posao: trebalo je samo da pronađe dobar način da organizuje citate, zabeleške i moje sugestije, da pronađe početak, sredinu i kraj. Ispostavilo se da je to uradio na najbolji mogući način, to priznajem i skidam mu kapu na tom veličanstvenom uredničkom dostignuću.” Knjigu nad knjigama S će doživeti kao „sintezu postmodernističkog pripovedanja koja je vodila u nešto za šta još niko nije stigao da smisli ime.” Bilo bi ovo bezmalo sve što o tom vrhunskom delu može da se iščita u Albaharijevom romanu, gotovo sve što se unelo kao razmišljanje o književnosti koja, posredovana piscima kao junacima, postaje takođe jedna od tema romana. Pored bombastičnih reči kojima se uzdiže delo (ali i pored reči kojima kao da manjka adekvatna pozicija, kao što je to slučaj sa „uredničkim dostignućem”), izostaje svet idejnosti, slikovnosti, pa čak i sama priča koja izgleda ima sasvim zanemarljiv status u odnosu na ono što se ovde doživljava kao forma jednog (nenapisanog) del a. Na ovom delu, na obrascu i formi postmodernističke proze koja je već stvar istorije književnosti (a izvesne asocijacije na Hazarski rečnik čine celu „polemiku” pomalo anahronom), izrasla je Ludvigova neverovatna slava, uznela ga u svet, odakle je nedugo potom izjuren, ali je celom scenariju najviše pogodovala sredina u kojoj se pisac kreće, grad u kojem je rođen, gde živi i stvara.
Beograd, možda jedna od najfrekventnijih reči u Ludvigu, zapravo je bučni statista romana koji učestvuje u svim sudbinama, oblikujući ih prema sopstvenim viđenjima. Crno-belo slikanje ovde je zamenjeno crnim, i narator Beograd doživljava uglavnom negativno. Problem je jedino u tome što se mnoštvo osobina, stavova, pogleda na svet, daju u jednoj uopštenoj formi i pripisuju isključivo ovom gradu, kao da nigde drugde na svetu ne postoje: Beograđani imaju predrasude, oni su zlonamerni cinici sa večnim osmehom na usnama, iako su i sami došljaci, negativno su nastrojeni prema došljacima, oni misle da žive u velegradu, a zapravo žive u „palanci koja je prerasla svoje granice a u suštini ostala ista” (ne zna se kakva ista?). Beograd je sumnjičav prema svakom muškom udruživanju i vidi u tome gnusnu homoseksualnost, ovde se „poštuju oni koji su navodno uspeli [...] biznismeni sa mračnom prošlošću, pevačice narodne muzike, pisci petparačkih bestselera i poneki fudbaler”. Lepota grada „nestaje pod mnoštvom automobila i ljudi, izbezumljenih od mržnje koju osećaju jedni prema drugima, zatrovanih nepoverenjem, spremnih da urade sve što bi drugima moglo da zagorča život”. Samoreklamerstvo je odlika kojom se jedino može nešto ostvariti u Beogradu, a ako to izostane, ništa nije moguće uraditi. „Onaj ko ne zna sebe da reklamira, taj nema šta da traži u Beogradu, onda ni u drugim gradovima neće ništa pronaći”, reći će Albahari na jednom mestu, i nastaviti da neprestano varira pomenuti iskaz, skoro mantrički ponavljajući ime grada. Jednostavno, Beograd je „raj za nemoral”, tu „...sveštenici obljubljuju male dečake, udate žene na prevaru dovlače sred njoškolce u svoje krevete, policajci siluju prostitutke, ekstremni nacionalisti prete homoseksualcima...” Albaharijev nepouzdani narator, naime, udara šamar nemoralnom gradu, ističući njegovu pretvornost, zlobu, obožavanje kiča i pakleno nepodnošenje Drugog, ma koje provenijencije bio. Kada pokuša da nađe protivtežu Beogradu, on upućuje na Zemun, ali u mnogo manjem broju primera. Poenta života u ovakvom mestu je to što se na njega čovek može navići, kao uostalom i na sve drugo, tvrdi pisac. Beograd se najbolje može upoznati preko žute štampe, a ne preko zvaničnih sredstava informisanja, jer su ona „obuzeta samima sobom” („Tu vidim koga Beograd ceni i koga prezire, šta se hvali i šta se kudi, i sve to bez ikakvog kvaziintelektualnog polemisanja od kojeg ne može da se diše kada čitate ozbiljne novine. Beograd je uvek voleo krajnosti, nešto je ili krajnje dobro ili krajnje loše, tako da sve što ne zadovoljava tu podelu, što spada u umereno područje, nikoga ne zanima, kao što za one koji izgube krajnje pozicije smesta prestaje svako interesovanje”).
David Albahari se u svom poslednjem romanu kroz topos Beograda obračunava ne samo sa senama devijacije koja se može detektovati na prostoru cele Srbije (pa i mnogo šire), već i sa senama izvesne traume, kojoj, srećom, nije podlegao pišući, recimo, Geca i Majera, gde je ogradu beogradskog Sajmišta opasao mnogo utemeljenijim odnosom prema nasleđu naše novije istorije. Pozicija njegovog sveznajućeg pripovedača S-a – superiornog u poznavanju grada utoliko da čitaoca lišava pobedonosne naracije, koja bi ga, kroz osmišljeniju fabulu i likove, možda i mogla da dovede u stanje gađenja nad takvom kloakom – iscrpljuje se u iskazima opšteg tipa, uglavnom izvedenih iz neuverljivo konstruisanog slučaja jadnog provincijalca, beskrupulozno iskorištenog od strane čuvenog pisca, kojem se on divio, iako ga nije poštovao, i čiji je iskaz/ pitanje (inače, lajtmotiv romana kojim se otkriva nedostatak identiteta): Da li su crvene ruže crvene u mraku, u jednom trenutku doživeo kao vrhunac l ogičkog silogizma. Sve to, izvesno je, ne svrstava Ludviga među ona ostvarenja koja, počev od Crnjanskog, Pekića, Pavića, Svetlane Velmar Janković, Selenića, pa sve do Pantića, Bajca i drugih autora, inaugurišu Beograd kao jedan od velelepnih spomenika srpske i evropske kulture, kao aktera u stvaranju istorijske pozornice na kojoj književnost ipak igra zavidnu ulogu, postajući istovremeno i jedna od središnjih tematskih okosnica savremene književne produkcije.

Lidija Mustedanagić

08.02.2008.

Miljenko Jergovic

"FREELANDER", AJFELOV MOST, SARAJEVO/ZAGREB, 2007.

O AUTIMA I LJUDIMA

"Freelander" nije knjiga bez mana, no ciklus "o autima i ljudima" pokazuje se dobro zamišljenom, originalnom varijantom "on the road" poetike. Ironija i povremene dosjetke razbijaju čemernu atmosferu knjige. Snažan završetak romana zasjenjuje njegove povremene slabije stranice, gomilanje morbidnosti ili nepotrebne digresije. Istodobno, način na koji taj završetak sugerira alegorijska značenja doima se previše izravnim, previše eksplicitnim

freelender_jergovic_by_120.jpg
"Freelander" je duža novela ili kraći roman vrlo sumorne, gotovo depresivne atmosfere. Knjiga je to u kojoj nema ni traga od produhovljene melankolije karakteristične za neke autorove ranije knjige. No i "Freelander" je proza ispripovijedana suvislo i koncentrirano, sa snažnim završetkom u kojemu se pokazuje da osobna priča umirovljenog profesora povijesti Karla Aduma skriva simbolička značenja.

"Freelander" je inače druga knjiga zamišljenog autorovog ciklusa "o autima i ljudima". Kao i prva knjiga ciklusa "Buick Rivera" (2002.), i nova knjiga govori o osobama bez zavičaja, te koristi leitmotiv limenog ljubimca koji otjelovljuje neostvarene snove junaka.

"Freelander" s druge strane nastavlja temu zagrebačke malograđanštine, koja u prikladnom povijesnom trenutku lako sklizne u pervertirane oblike oportunizma, otvorenu u romanu "Gloria in excelsis" (2005.)

Glavni lik "Freelandera" je Karlo Adum, profesor povijesti u mirovini, odnedavno udovac, sa stanom u Novom Zagrebu, kojega u trenutku kada mu se "život pretvorio u čekanje smrti" iznenadi telegram iz rodnog Sarajeva: izvjesni odvjetnik javlja mu se zbog oporuke njegovog strica Tadije Melkiora Aduma. Telegram Karlu Adumu donosi silne nedoumice. Uz strica, kojega Karlo nikada nije upoznao, vezana je nerazjašnjena obiteljska priča. Burna svađa između strica i oca ostavila je kobne posljedice.

Vlastita paranoja

Ali Karlo Adum uvijek je iznad svega cijenio svoj mir i rutinu svakodnevice i nikada se nije potrudio razjasniti obiteljsku tajnu, kao ni razumjeti očevu potpunu pasivnost i odustajanje od života, pristajanje na čisto vegetiranje. Uzajamna nezainteresiranost i ravnodušnost očito su odlike života u obitelji Adumovih, u razdoblju nakon tog nerazjašnjenog sukoba. Premda je povjesničar po zanimanju, profesor Adum ne pokazuje interes ni za zemlju iz koje potječe, koju je napustio još u kasnom djetinjstvu, a koju više ne prati čak ni na razini dnevnih vijesti i informacija.

Premda je čitavog života vjerovao da se nikada neće vratiti u Bosnu, niti o njoj misliti, niti se sjećati djetinjstva, Adum ipak odluči – na poziv odvjetnika - krenuti u Sarajevo u svojem volvu starom tridesetak godina. Na put ponese pištolj da ga brani najviše od vlastite paranoje, no taj ga pištolj ne prestaje fascinirati, tako da se povremeno zanese i u snatrenja o tome kako bi mogao postati serijski ubojica. Uoči puta profesor Adum sanja zloslutan san – sebe mrtvoga. Odmah na početku jasno je da je riječ o njegovom posljednjem putovanju u zavičaj, možda o svođenju računa vlastitog života, zakašnjeloj autorefleksiji.

Na početku knjige čitatelj ne može predvidjeti da profesora Aduma u predvečerje života ne očekuje mirenje sa sobom i svojom prošlošću, nego upravo suprotno – potpuni rasap identiteta. Na tom putovanju u samo nekoliko dana volvo će se pretvoriti u olupinu, a Karlo Adum u starca koji je izgubio svaku nadu.

Bankovna šifra

Svoj život Karlo Adum doživljuje kao niz poniženja i uvreda, vezanih upravo uz njegovo nepripadanje nijednoj sredini, ni onoj iz koje potječe, ni drugoj u kojoj se skrasio. Bio je relativno privržen majci, no uspomene na djetinjstvo nisu mu baš sretne, ona se samo usput brinula za njega, najviše zaokupljena svojim ljubavnicima uglavnom na solidnim pozicijama u raznim režimima od kojih je izvlačila sitne i ne baš sitne koristi. "Freelander" govori o čovjeku koji nije uspio biti gospodarom svojega života. No, Jergović svojeg protagonista prikazuje bez sarkazma, sa suosjećanjem, gotovo s razumijevanjem, iskazujući gotovo ludički interes za njegove sitne radosti, pa i za staračke zablude.

Putovanje Karla Aduma prožeto je turobnim raspoloženjem, uz povremene upravo morbidne dionice. Neka zaustavljanja na putu izdvajaju se u zasebne epizode, upravo kao i povremene reminiscencije na djetinjstvo. Među tim digresijama ima i nefunkcionalnih: dok uspomena na posljednji odlazak s majkom u crkvu (uoči uspostave komunističkog poretka) donosi morbidan ugođaj dočaran na dojmljiv način, odlazak na neku provincijsku utakmicu čini se ne baš logično uklopljenim u glavnu radnju.

Izgleda da se Adum na svom putu za Sarajevo zaustavio da pogleda tu utakmicu samo zato da bi Jergović mogao ispripovijedati prilično banalnu epizodu o sudaru ruralne naivnosti i tranzicijskog kriminala. Dok su Adumova razmišljanja o, na primjer, štruklama i hrvatskoj povijesti prilično živopisna, njegova staračka naklapanja o terorizmu ili, primjerice, adolescentskim zločinima nisu ni suvisla ni zanimljiva, tako da se čini da je Jergović na trenutke pretjerano revno pokušao zorno prikazati razmišljanja jedne beznačajne osobe.

Najuspješnije stranice romana su one na kojima dolazi do izražaja piščeva ironija. Osim Karlovog putovanja u prošlost, tu je i ono majčino, jer ona na koncu oboli od Alzheimerove bolesti, pa povremeno zaboravlja sadašnjost, i živi u prošlosti. Ironično je da reminiscencije (zdravog) Aduma neće starcu donijeti ni spoznaju ni mir, nego će i on okončati u osobnom rasulu. Naslov romana ne aludira na eventualno Adumovo razumijevanje sebe, pa čak ni na Land Roverov model automobila. Freelander je samo bankovna šifra računa pokojnog Tadije, koji je nećaku Karlu u nasljedstvo ostavio nešto novca u jednoj švicarskoj banci.

Alegorijska dimenzija

Kada se pri kraju romana Adum prisjeti kako je u djetinjstvu skrivio smrt svojeg vršnjaka, te kako je upravo taj događaj potaknuo majku na selidbu u Zagreb, čitava ova priča o identitetu otkriva se u nešto dubljim značenjima. Profesor Adum nije imao snage suočiti se s mučnim obiteljskim tajnama kao ni s vlastitim teškim uspomenama. Sve neugodno želio je po svaku cijenu zaboraviti. Naravno da ga na koncu u finalnom suočenju sa sobom ne očekuje smiraj.

Nije teško u njegovoj sudbini prepoznati alegorijska značenja, jer ona govori, naravno, o sličnoj amneziji čitavih nacija. A ako čitatelj kojim slučajem to nije shvatio, na alegorijsku dimenziju upozorit će ga svakako i ime odvjetnika koji starcu čita oporuku, a koji je imenjak i prezimenjak stanovitog ustaškog doglavnika.

"Freelander" nije knjiga bez mana, no ciklus "o autima i ljudima" pokazuje se dobro zamišljenom, originalnom varijantom "on the road" poetike. Ironija i povremene dosjetke razbijaju čemernu atmosferu knjige. Uspješno funkcionira i uvođenje lika samog pisca u priču, kojemu Karlo Adum, u nekom kafiću u blizini Utrinskog placa, spočitne grešku koja se potkrala u romanu "Ruta Tannenbaum" (2006.), elegantno otklanjajući tom hitchcockovskom gestom svako raspredanje o domaćoj "recepciji" tog romana. Snažan završetak romana zasjenjuje njegove povremene slabije stranice, gomilanje morbidnosti ili nepotrebne digresije. Istodobno, način na koji taj završetak sugerira alegorijska značenja doima se previše izravnim, previše eksplicitnim.

Gordana CRNKOVIĆ

28.01.2008.

Velikić: Postao smireniji


Dragan Velikić

JOŠ jednom se Dragan Velikić (1953), jedan od naših najistaknutijih savremenih prozaista, našao u najužem izboru za roman godine, ovoga puta knjigom "Ruski prozor", u izdanju "Stubova kulture". Suparnici za to prestižno priznanje su mu takođe renomirana književnica Gordana Ćirjanić, s romanom "Poljubac", i dvojica široj javnosti manje poznata autora mlađe generacije, Draško Miletić ("Ph roman") i Vladimir Kecmanović ("Feliks"). Kojem će se od ova četiri naslova NIN-ov žiri prikloniti, biće obnarodovano u četvrtak u podne.
U centru zbivanja Velikićevog romana je mladi Rudi Stupar, koji, poput mnogih svojih vršnjaka devedesetih godina, odlazi iz zemlje pokušavajući da se snađe u nekoliko evropskih gradova. Radi mnogobrojne poslove, kao magacioner, kelner, prevodilac, doživljava ljubav i strast, razočaranje i malodušnost, prolazi kroz razna iskušenja, a sve u traganju za sopstvenom životnom i stvaralačkom ostvarenošću.
* "Ruski prozor" je do sada vaša "najautobiografskija" knjiga, i to ne samo o vama, već i o roditeljima, prijateljima.
- Tačno je da u romanu "Ruski prozor" ima veoma mnogo autobiografskog, ali na nivou činjenica ne bih rekao da sam "ogolio dušu", kako vi to kažete. Pre će biti da je ubedljivost posledica nepristrasnog pogleda u najskrivenije zatone prošlosti. Ta nepristrasnost je možda samo moj privid suočavanja s prošlošću.
* Roman ste pisali dugo i s prekidima.
- "Ruski prozor" sam počeo da pišem pre sedam godina. Posle dve godine rada, ostavio sam rukopis i, u međuvremenu, napisao roman "Dosije Domaševski". Zatim sam se ponovo vratio "Ruskom prozoru". Kada sam u januaru 2005. godine prihvatio mesto ambasadora, prekinuo sam rad na romanu koji je više od dve trećine bio gotov. Posle godinu dana vratio sam se rukopisu. Nisam žurio, iščitavao sam i nastavljao dalje. Pišem sporo, i nikada više od sat-dva dnevno, isključivo rano ujutro. Pravio sam pauze i po mesec dana. Verujem da su prekidi, "odmori" od rukopisa, pomogli da u "Ruskom prozoru" postignem intonaciju koju sam želeo.
* Ovo je i ljubavna priča. O ljubavi se, inače, dosta piše, ali kao da ovo osećanje tanji i bledi u zahuktalom vremenu u kome živimo?
- Za mene i moju literaturu nije tako. Teme su uvek iste, ali suštinska razlika je da li pripovedate ili prepričavate ono što bi trebalo ispripovedati. Tek na visokoj temperaturi nastaje trajna legura literature.
* Dve i po godine ste ambasador u Beču. Šta vam je taj posao doneo, a u čemu vas je, eventualno, osujetio?
- Teško da sada mogu da odgovorim na vaše pitanje. Tek kada se budem izmaknuo i opet bio samo pisac, moći ću da svedem račun. Ono što sigurno znam, jeste da mi je posao koji već skoro tri godine radim doneo sasvim novi tonalitet. Odmaknuo sam se od sebe kakvog znam pedeset godina, postao sam manje isključiv, više kritičniji i smireniji.
* "Ruski prozor" je veoma čitljiva knjiga. Da li ste na tome posebno insistirali ili je sve išlo spontano?
- Ovo je pitanje koje se u različitim oblicima stalno provlači. Od izdavača do čitalaca. Polako i sam postajem svestan koliko "Ruski prozor" donosi nešto novo u odnosu na moje prethodne romane, sa iznenadnim humorom, lakoćom obrta, čitljivim "avanturizmom". Ali, to nije plod moje namere. To je nemoguće. Ne možete biti čitljiv zato što tako hoćete, jer svaka kalkulacija ide na račun tenzije. A bez tenzije sve se urušava.

BIĆU SAMO PISAC
* KADA završite mandat, kuda ćete dalje?
- Vratiću se u Beograd. Voleo bih da opet pišem tekstove za novine, da negde povremeno imam kolumnu. Biću samo pisac. To "samo" je tako mnogo, i tako dovoljno.

BEZ KOMPROMISA
* VaŠe knjige su imale izuzetan uspeh na nemačkom govornom području. Kako to objašnjavate?
- Na tom jeziku postojim skoro dve decenije. Pored dobrog prevoda, važan je ozbiljan izdavač, i da vas vrsni kritičari prate iz knjige u knjigu. Nisam pravio kompromise, i po cenu veće popularnosti, izbegavao sam dnevnopolitički kontekst.

D. BOGUTOVIĆ
26.12.2007.

Momo Kapor

Strah od skrivene kamere

Nositi priče u Hercegovinu, isto je kao da nosiš pirinač u Kinu. U toj zemlji svaki pastir je bolji pripovedač od mene.
Momo Kapor (1937), autor kultnih knjiga: „Beleške jedne Ane”, „Una”, „Provincijalac”, „Zelena čoja Montenegra”, „Od sedam do tri”, „Knjiga žalbi”, „Poslednji let za Sarajevo”, „Lep dan za umiranje”, ovogodišnji je dobitnik nagrade Srpske književne zadruge za životno delo. Ovo ugledno priznanje, ustanovljeno o stogodišnjici SKZ 1992. godine, dobili su, do sada, Desanka Maksimović, Vojislav Đurić, Radovan Samardžić, Branko V. Radičević, Milorad Ekmečić, Miodrag B. Protić, Stevan Raičković, Milorad Đurić, Branimir Živojinović i Miodrag Pavlović.
U našoj najstarijoj i najuglednijoj izdavačkoj kući, Kapor je objavio zbirku „Najbolje godine i druge priče” (1977) i roman „Ivana” (2001). U stotom, jubilarnom Kolu, u poznatim sivoplavim koricama, biće objavljena njegova nova knjiga „Ispovesti”, koja počinje rečenicom: „Sa takvim očima, pre rata, nisu puštali u poštene kuće...”
Nagrada za životno delo je veliko priznanje, ali i prilika za svođenje računa. Da li ste zadovoljni sa onim što ste do sada učinili?
Nisam. Čini mi se da su ovo, do sada, bile samo stilske vežbe, priprema za početak nečeg velikog. A kada primam neku nagradu, a to se događa retko, strah me je da nije u pitanju skrivena kamera.
Vaš novi rukopis „Ispovesti” pojaviće se u Kolu SKZ. Da li je to roman koji će, konačno, dobiti NIN-ovu nagradu?
Nikada u životu nisam poslao svoje knjige NIN-ovom žiriju za roman godine. To čine moji izdavači. Kao što je poznato, NIN-ova nagrada omogućava dodatni tiraž knjiga, tj. drugo izdanje. Moje knjige već imaju po desetak izdanja, pa im to nije potrebno. Ustvari, kad zrelo razmislim, verovatno nisam dobar pisac.
Podjednako ste uspešni i kao slikar i kao pisac. Šta Vam donosi više radosti: slikanje ili pisanje?
Slikanje, jer je u većoj meri zanat. Čovek mora da zna da nategne platno, da ga preparira, mora da poznaje crtež, boje, formu… Pisac može da bude bilo ko. Svako, n aime, ima u sebi po jedan odličan roman o svom životu. Hemingvej je govorio da pisac počinje od drugog romana. Kod nas je prvi roman uvek o detinjstvu u provinciji. I on je obično dobar, a drugi o tome kako je uspeh pokvario pisca i kako nema o čemu da piše. Da sam bio pametniji, nikada ne bih ništa napisao, samo bih slikao. Slikari žive dugo. Beta Vukanović, na primer, živela je 101. godinu. Kada je napunila stotu, Zuko Džumhur i ja smo otišli da joj čestitamo rođendan u njenom ateljeu. Zuko joj je odneo jednu ružu. Beta je rekla, na lošem srpskom, jer je bila Nemica: „Zuka, vi ste fini gospodin! Ja sam u svoj šifot upoznala dva veliki gospodin: kralj Milan Obrenović i gospodin Tito. No, ja mislim da je kralj Milan Obrenović, ipak, bio veći gospodin. On nikada ne bi ukrao ulicu od gospodin Tito”.
Rodonačelnik ste „džins proze”. Ko su danas Vaši najbolji učenici?
Na moju, a i na njihovu sreću, nemam učenike.
Književna kritika, sve do nedavno, nije blagonaklono gledala na ono što radite. Da li ste tome i sami doprineli proglašavajući sebe za „lakog pisca”?
Sigurno. Ali, postoji i netrpeljivost kod kritičara koji su, obično, bili most između pisca i publike, a ja sam zaobišao taj most i pronašao sam svoj put do nje. Optuživali su me da se udvaram publici. Pa šta kog đavola rade svi umetnici, nego se udvaraju publici od koje žive. Oni najuzvišeniji duhovi, koji preziru publiku, verovatno drže svoje knjige, svoje rukopise u fiokama, pa tako nikada nećemo imati sreću da ih upoznamo. Šta je, u stvari, umetnost, nego večito traženje neuzvraćene ljubavi.
Niko bolje od Vas ne ume da opiše obične situacije iz života malih ljudi. Da li taj dar – za duhovito i zanimljivo pričanje – dugujete svom hercegovačkom poreklu, gde su svi usmeni pisci?
Kada sam dobio nagradu „Vladimir Ćorović” u Bileći i postao počasni građanin tog grada, rekao sam da je nositi priče u Hercegovinu, isto kao da nosiš pirinač u Kinu. U toj zemlji svaki pastir je bolji pripovedač od mene, a postoji i posebna vrsta ljudi koje Jeft o Dedijer, u svojoj knjizi „Hercegovina”, zove pričalima.
Živimo u vremenu tranzicije. Dolaze neki novi ljudi, novi običaji, a nestaju stare kafane i onaj poznati sarajevski, dubrovački i beogradski duh?
Protiv sam nostalgičara. Nostalgija nije čežnja za vremenom koje je iščezlo, već za sopstvenom mladošću. Reči „volim te”, kada ih danas izgovori osamnaestogodišnjak, zvuče kao da su tek pronađene, prvi put izgovorene na planeti. Svako vreme ima svoje kafane, a i svoje lekare koji vam zabranjuju piće.
Politikom se nikada niste bavili, ali ste uvek jasno i glasno govorili šta mislite. Kako objašnjavate toliki pritisak međunarodne zajednice na Srbiju?
Ma šta mislili mondijalisti o tome, izgleda da smo, ipak, izuzetan narod. Ne, nebeski, jer ćemo nebo ostaviti avionskim kompanijama. Ali ja, ustvari, kao pisac gledam, odnekud, iz vremena: pet stotina godina smo živeli pod turskom vlašću, pa smo ipak sačuvali narodne pesme, priče, identitet, predanja, manastire, freske, boju očiju. Pedeset godina za naš život je mnogo, ali za istoriju nije ništa. Nadživećemo i teror ovih poludivljih plemena, sa najvećim brojem doktora nauka po kvadratnom kilometru na svetu. Jedino me je strah da ponovo ne iskopaju oči, koje su već iskopali, Simonidi.

Zoran Radisavljević
24.12.2007.

Albahari

Fascinira me lakoća s kojom ljudi menjaju uverenja Od prve knjige "Porodično vreme" iz 1973. godine do danas i dalje verujem da je pisanje proces u kojem stičem nove spoznaje o sebi i svetu, te da objavljeni tekst predstavlja svojevrsno mesto, prostor na kojem se susreću pisac i čitalac, koji onda zajedničkim naporom stvaraju samo delo, kaže poznati srpski pisac David Albahari, tvrdeći da je sve što je dosad napisao ogledalo njegovih unutrašnjih predjela. Pisac koji već 13 godina ne živi u Srbiji nego u kanadskom Kalgariju i s te distance radnju svojih proznih bisera smješta u domovinu, kaže da se u dugogodišnjem "književnom stažu" suština njegove poetike nije promijenila, što dokazuje mnogobrojna čitalačka publika i nagrade kojim su ovjenčana njegova djela. Svako njegovo djelo ("Pijavice", "Opis smrti", "Snežni čovek", "Pelerina", "Fras u šupi"...) pobere simpatije i publike i kritike, a "Mamac" je nagrađen i NIN-ovom nagradom za roman godine. Godinu na izmaku obilježio je njegov novi roman "Ludvig", a za "Nezavisne" Albahari govori o prijateljstvu, rokenrolu, ljudima pijavicama i "nepouzdanim pripovjedačima". NN: Kako publika i kritika reaguju na "Ludviga"? ALBAHARI: Pisci će uvek reći da ih više zanima kako reaguju čitaoci, iako mnogo više brinu o tome kako će ih oceniti kritičari. U slučaju "Ludviga" kritika je, bar koliko sam ja imao prilike da vidim, bila blagonaklona, mada je bilo i nekih zamerki, što je dobar znak za pisca. To znači da ga kritičari i dalje ozbiljno čitaju, odnosno da ga ne smatraju "nepotrebnim komadom nameštaja" na koji više niko ne obraća pažnju. A čitaocima je priča o piscima razapetim između ljubavi i mržnje - sudeći po komentarima koje sam čuo - dovoljno zanimljiva. NN: U Vašem novom djelu prijateljstvo je na kušnji. Da li su zavist, pohlepa i želja za uspjehom glavni pokretači kraha prijateljstva? ALBAHARI: Uvek je tako, bar tako meni izgleda na osnovu mog iskustva i raspada prijateljstava koji su mi poznati. Mi smo uvek na kušnji, ali me uvek iznova iznenadi i fascinira lakoća s kojom ljudi menjaju uverenja i izdaju svoje prijatelje da bi se dokopali neke materijalne dobiti. Tako je i s junacima mog kratkog romana, s tim što se sve vreme može sumnjati u tačnost pripovedačeve priče. Na neki način, ne zna se ko je žrtva, a ko krivac u u "Ludvigu". NN: Da li jedan od glavnih likova S. i nakon što mu je prijatelj pisac Ludvig ukrao djelo osjeća prezir ili i dalje divljenje prema svom prijatelju? ALBAHARI: Da, njegova opčinjenost i dalje traje. Dovoljan bi bio jedan Ludvigov mig da on sve zaboravi i vrati se onome koji mu je toliko značio u životu. Iz toga i proističe mogućnost da ništa od njegove priče nije tačno, da je sve plod mašte nekoga koga je povredio odlazak voljene osobe. Naravno, ako je ta priča tačna, onda je S.-ova spremnost da se vrati zapravo zastrašujuća, jer to znači da je voljan da nastavi svoju ponižavajuću ulogu u jednom izopačenom odnosu. NN: Koliko ste se promijenili od "Porodičnog vremena" do "Ludviga"? ALBAHARI: Nadam se da se ništa od onoga što smatram značajnim u svojoj poetici nije promenilo. I dalje verujem da je pisanje proces neprekidnog otkrivanja, te da svaka knjiga treba na neki način radikalno da se razlikuje od knjiga koje su joj prethodile. I dalje verujem da je pisanje proces u kojem stičem nove spoznaje o sebi i svetu, te da objavljeni tekst predstavlja svojevrsno mesto, prostor na kojem se susreću pisac i čitalac, koji onda zajedničkim naporom stvaraju samo delo. NN: Koliko pisac, kada se makne iz poznate sredine, uspješno može da smjesti svoje fikcije u sredinu koja još pulsira u njegovom sjećanju? ALBAHARI: Na to pitanje bi, u stvari, trebalo da odgovore čitaoci moje proze. Za mene, pisanje o poznatoj sredini, o Beogradu i Zemunu, predstavlja svojevrstan povratak u te gradove. Zahvaljujući čestim dolascima, ne osećam da pišem o nečemu što ne poznajem, ali ipak, za svaki slučaj, odlučujem se za tzv. "nepouzdane pripovedače", koji, budući nepouzdani, ne moraju da budu uvek tačni i precizni. Posle dužeg odsustva, dolazi do mešanja stvarnog, upamćenog i izmaštanog, tako da su te predostrožnosti neophodne. S druge strane, upravo zbog toga što pišem sa velike udaljenosti, uveren sam da posvećujem mnogo više pažnje opisima detalja, konstrukciji rečenice i samom jeziku nego što sam to ranije radio. To je, rekao bih, posledica iste brige za izbegavanje grešaka i tačnost fikcije naspram sveta realnosti. NN: Rekli ste da "ljudi pijavice" žive u svakoj zemlji ove planete. Budući da se hrane dobrotom, da li oni poslije "isisavanja" duha postaju bolji ili su još gladniji? ALBAHARI: Ne, oni dobrotu koju "ukradu" od drugih pretvaraju u zlo koje kasnije, kada naiđu na sledeću žrtvu, ubrizgavaju u nju kao zamenu za dobrotu koju im uzimaju. Otuda stalna dominacija zla, jer smo okruženi raznim ljudima kojima je jedini cilj pretvaranje dobrote u zlo. Među tim ljudima ima političara, vojskovođa, književnika, filozofa, sveštenika, što znači da čovek mora stalno da bude oprezan ukoliko želi da sačuva svoju iskonsku dobrotu. NN: Kažete da su žene glavni pokretači života i književnosti. U kom smislu? ALBAHARI: To je odavno lepo opevao Džejms Braun, koji u svojoj pesmi kaže: "Ovo je svet muškaraca, ali da nema žene, ne bi bio ništa." Eto, u tom smislu vidim ženu kao velikog pokretača svakodnevnog života, ali isto tako i kao pokretača ili inspiraciju naših duhovnih dometa. NN: Izjavili ste da je skoro sve što ste napisali ogledalo Vaših unutrašnjih predjela. Možete li reći koji je Vaš najsvjetliji, a koji najtamniji predio? ALBAHARI: Najtamniji predeo do kojeg sam došao je onaj u kojem prebivaju Gec i Majer, vozači gasnog kamiona u kojem je 1942. godine ubijeno više hiljada beogradskih i sprskih Jevreja. U tom predelu vlada mrak. Nasuprot tome, najsvetliji predeo je onaj u kojem se nalaze dva vesela lika, "pripovedač" i njegova, tj. "moja žena". U tom predelu uvek ima dosta svetla i sjaja, mada je ponekad dovoljna neka sitnica (kao u svakom braku) da svetlo potamni. NN: Koje su to stvari koje Albahari običan čovjek nikada ne bi unio u stvaralaštvo Albaharija pisca? ALBAHARI: Postoji jedan duboki, krajnje intiman nivo koji nikada ne bih prešao u svom pisanju. Ne mogu ništa više da kažem o tome, jer bih tako, budući da u ovom razgovoru igram ulogu pisca Davida Albaharija, samom sebi skočio u usta. NN: Smatrate li da pisci u javnosti treba da istupaju samo kada govore o literaturi ili politika može biti dobra odskočna daska u karijeri? Mogu li pisci u politici čak da zloupotrijebe svoju darovitost? ALBAHARI: Politika je izvrsna odskočna daska, ali čak i ako obezbedi nekome izvestan uspeh ona ipak ne može da promeni ono što je jedino važno u književnosti - kvalitet samog dela. Svaka politička podrška je uvek privremena i kada se okonča s njom obično nestaju i oni koje je ta politika podržavala. A naravno da pisci mogu da zloupotrebe svoju rečitost - nisu li to dobro demonstrirali tokom devedesetih godina prošlog veka ne samo na našim prostorima (služeći se "našim jezikom") već i drugde u bivšoj istočnoj Evropi? NN: Evidentno je da je proza daleko više tražena na tržištu od poezije. Šta je po Vašem mišljenju razlog tome? ALBAHARI: Poezija se nikada nije prodavala bolje od proze, ali je tačno da su postojala pesnička imena koja su bila poznatija od mnogih uglednih proznih pisaca. Mimo toga, ne verujem da se broj čitalaca poezije bitno promenio. I u vreme bivše Jugoslavije tiraži pesničkih knjiga su se kretali između 500 i 1.000 primeraka, od kojih se većina ne bi prodala. Isto tako je moguće reći da je sada, u vremenu smanjenog interesovanja za knjigu, poezija prva žrtva. NN: Što se prevodilaštva tiče, da li sebi dopuštate umjetničku improvizaciju? ALBAHARI: Svakako. Prevođenje nije puko prenošenje smisla iz jednog u drugi jezik. Prevođenje je ponovno stvaranje, ispisivanje - da tako kažem - novog originala, u skladu sa zahtevima novog jezika i njegove jezičke tradicije. Naravno, može se prevoditi i na drugi način, uz što veću vernost originalu, ali ako se vernost originalu plaća nevernošću jeziku na koji se prevodi, onda krajnji rezultat mora da bude loš. Ne verujem da je prevodilac onaj koji izneverava original, već da je on upravo onaj koji najviše poštuje original tako što mu traži novi izgled na novom jeziku. Rokenrol i književnost NN: Volite rokenrol, pisali ste čak prikaze rok albuma. Koja je to tajna veza između rokenrola i književnosti i smatrate li da bi oni, kada bi se spojili, dali idealnu umjetničku formu? ALBAHARI: Nema tajne veze, ima samo ljudi koji veruju da su takve veze moguće. Nažalost, spoj rokenrola i književnosti ne bi dao idealnu formu jer naprosto idealnih formi nema, ali može da stvori zanimljive rezultate. Kratka priča je, na primer, zgodna za takvu vrstu istraživanja i mnogi pisci širom sveta su pisali takve priče. Put kojim se kreću neke rok grupe, kao što je "Radiohead", podstiče na razmišljanja o radikalno novim oblicima saradnje između književnosti i roka, ali to već treba prepustiti mlađima, onima koji svet očigledno vide drugačije od nas. Razgovarala: Andrea BASARA 19.12.2007 17:36


Noviji postovi | Stariji postovi

knjige
<< 10/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
82627

Powered by Blogger.ba