Thomas Bernhard

“MIDLAND NA STILFSU”/ “DA”, MEANDAR, ZAGREB 2005., PREVELA S NJEMAČKOG SNJEŠKA KNEŽEVIĆ

DOBRO SKROJENA LITERATURA

Berndhardov je jezik ponegdje do te mjere ogoljen i jednoličan, prepušten vlastitom ritmu i pun unutarnje iritacije koja sugerira nezaustavljivost toka besmislenih ljudskih misli, da je to, na nekoliko mjesta, vrlo blisko takozvanoj “jezičnoj poeziji”. Nema točke uporišta, nema ničega čime bismo se mogli “primiti za svijet”

bernhard_150.jpgSerija prijevoda djela Thomasa Bernharda u ediciji “djela Thomasa Berharda” nakladničke kuće “Meandar”, nastavljena je knjigom priča objavljenih u originalu 1983. godine, naslovljena prema naslovima dviju, od četiri priče u knjizi – “Midland na Stilfsu” i “Da”. Ovo je druga knjiga priča velikog pisca suvremene svjetske književnosti (prozaista, dramatičara, a u “ranoj fazi” i pjesnika) prevedena na hrvatski – do sada su prevedena i tri fascinantna romana (ili duljih novela) i knjiga izabranih drama. Prema riječima nakladnika, a na radost domaće publike koja je prepoznala vrijednost i veličinu pisma, misli Thomasa Berndharda, u skorijoj budućnosti slijede još neki prijevodi.

Knjiga donosi četiri duže priče – “Midland na Stilfsu”, “Hubertus”, “Na Ortleru/ Vijest iz Gomagoia” i “Da”. Sve četiri priče tematiziraju izoliranost od svijeta, život posvećen nekoj vrsti naukovanja, bilo znanstvenog ili nekog drugog (nikada konkretno izrečeno – pisanja ili predanosti filozofiranju, umovanju, iako čitalac može osjetiti da je riječ baš o toj vrsti posvećenosti). U svim pričama se indirektno, a priča “Hubertus” i direktno tematizira mentalitet ljudi u kraju u kojem pripovjedač, ovisno o pojedinoj priči, provodi svoju izoliranu egzistenciju – radi se o malim mjestima u Alpama (Stilfs, Ortler, Gomagoi…), dakle austrijskom provincijskom, kako autor kaže – uskogrudnom – mentalitetu. Ali njegova kritika nije usmjerena jednosmjerno – i ljude u gradovima pripovjedač vidi kao one koji “priglupo vjeruju u cijeli svijet”. Ove su priče, priče beznadnosti, sve pričaju o egzistencijama koje su “suvišne”, koje su u fazi “raspadanja”, koje vlastiti život doživljavaju kao besmislenost, razmišljajući o samoubojstvu, ili ga čineći.

To je misao koja se poput koncentričnog kruga širi u svim Berndhardovim prozama, pa i dramskim tekstovima. Ona ovdje, u pojedinim pričama, može dovesti do zasićenja, može, zbog manjka dinamičnosti u pripovijedanju, koje na mjestima postaje goli mehanizam “repetitivnosti”, u službi oslikavanja apsolutnog apsurda ljudskog bivstva, ugušiti. Berndhardov je jezik ponegdje do te mjere ogoljen i jednoličan, prepušten vlastitom ritmu i pun unutarnje iritacije koja sugerira nezaustavljivost toka besmislenih ljudskih misli, da je to, na nekoliko mjesta, vrlo blisko takozvanoj “jezičnoj poeziji”. Nema točke uporišta, nema ničega čime bismo se mogli “primiti za svijet”.

Najuspjelija pripovijetka iz ove knjige, snažna, jezovito dojmljiva priča jest posljednja, naslovljena – “Da”. Svima koji su se umorili od Berhdhardovog, često prezirom omotanog pogleda na svijet, koji ponekad može djelovati superiorno, iako vrlo rijetko, jer radi se o suviše dobrom piscu, koji zna da govor o tuđim manama i slabostima ne isključuje govor o vlastitima, priča “Da” ipak donosi nešto novo. U toj priči čitatelj može itekako osjetiti pripovjedačevu osobnu bol, jer je progovorio o vlastitoj, izrazitoj intimi, o svojoj “Ahilovoj peti”, teškoj bolesti depresije. Neminovno je poistovjetiti tu bolest o kojoj govori pripovjedač sa samim autorom, naprosto zbog uvjerljivosti s kojom Berndhard piše, i efekta kojega kod čitaoca postiže, mada je to, naravno, za sam čitalački doživljaj, apsolutno irelevantno.

Priča “Da” potresna je na više nivoa – i kroz tematiziranje života posvećenog znanju, istraživanju, kreaciji, i kroz tematiziranje mraka, bezizlaznosti, umrtvljenosti duha i praznine u koju se takvim, svjesno izoliranim životom može doći. Kroz priču o duševnoj bolesti koja se razvija zbog manjka kontakta s ljudima, i s vlastitim radom…

No to nije sve, to je i jedna veličanstvena priča o iznenadnom, ali trenutnom “izlječenju”, smirenju duha kroz pronađen kontakt, razgovor s jednom jednako tako usamljenom ženom u kojoj pripovjedač pronalazi “čovjeka čiji su pojmovi tako jasno određeni kao vlastiti”. Tema razgovora, prijateljstva s “duhovnim srodnicima” također je jedna od čestih u Berndhardovom pismu – ako su smrt i bolest, neminovnost propadanja ona donja krajnost, onda je prijateljstvo, filozofiranje s bićem u kojem se prepoznaju vlastiti pogledi, kao i ljubav prema uzvišenom, osobito u muzici i filozofiji, ona “gornja”, najosvjetljenija točka.

Kao i uvijek, i ove tekstove Thomasa Berndharda možemo nazvati literarno–filozofskim, uvijek s debelom naznakom “filozofskim”, ali nikada ne zaboravljajući da je u konačnici ipak riječ o jako dobro “skrojenoj” literaturi, u kojoj duh sklon mišljenju i uvijek apsurdnijim mislima može itekako uživati, ali, što je neminovno kada su u pitanju ovakve teme – i osjećati bol.

Tatjana GROMAČA