Pisac kao žrtva djece
Da postoji super dadilja specijalizirana za književnike i njihovu djecu, Raymond Carver predstavljao bi jedan od najtežih slučajeva… Književnici najčešće nemaju djece. Em su knjige njihova djeca, em je teško spojiti obaveze roditeljstva s pisanjem i regularnim poslom. Za takvo što dan bi trebao imati 36 sati. Baš kao zaposlenim majkama i suprugama. Onim piscima koji ipak napuste literarni celibat i zasnuju obitelj, život se lako može pretvoriti u histeriju… Recimo, Antun Šoljan je pisao uz jezivu škripu malih noktića. Kada bi njegove kćeri vidjele da se zatvorio u radnu sobu, omiljena im je zabava bila škripanje po zaključanim vratima.
Monica Ali je pisala “Brick Lane” razapeta između rukopisa i pelena svoje petomjesečne curice. Kad je pisala danju, izbacila bi supruga i djecu u park, navukla zastore, i pisala… No uvjeti u kojima je pisao Raymond Carver više su sličili onim skečevima Monty Pythona u kojima Beethoven pokušava skladati dok mu supruga usisava ispod klavira i između nogu – ili skeču sa Sartreom kojem koza jede rukopise – negoli uobičajenim kreativnim atmosferama oženjenih pisaca s djecom.
Carver se oženio s osamnaest. Njegovoj supruzi bilo je šesnaest i bila je trudna. Mladi tata radio je svašta: u pilani, kao domar, dostavljač, serviser, skladištar… Jednog ljeta je preko dana brao tulipane, a noću čistio drive-in kino. Vremena za pisanje nije bilo. Ako bi na kraju radnog dana izvukao sat ili dva za sebe, bio je sretan. Tada bi čekao subotu… Nakon subote, nadao bi se nedjelji.
U svom eseju “Krijesovi”, Carver piše: “S jedne strane, nikad nije bilo bolje. No djeca su mi tada bila u punom zamahu… i doslovno su me proždirala živoga”.
“Tih grozomornih godina roditeljstva obično nisam imao vremena, ili hrabrosti, razmišljati o radu na ičem obimnijem. “Došlo je vrijeme kada se srušilo sve što smo supruga i ja smatrali svetim, ili bar vrijednim štovanja. Dogodilo se nešto strašno. Nismo mogli shvatiti što se zbilo. Bila je to erozija koju nismo mogli zaustaviti. U trenutku nepažnje djeca su preuzela kormilo. Zvuči suludo, no ona su držala i uzde i bič.”
Izlaz u kratkoj formi
Esej “Krijesovi” (tj., jednostavno – “Fires”) od Carvera su naručili urednici “American Poetry Reviewa” i izdavačke kuće Harper and Row. Cilj im je bio sakupiti eseje raznih pisaca na temu literarnih “utjecaja”. No Carver je pisce koji su utjecali na njega spomenuo tek uzgredno. Tu je Hemingway, Durrell, Henry Miller, Flannery O'Connor i još možda poneko. Većina teksta bavi se Carverovom djecom. Ona su njegovi glavni “utjecaji”.
“Prije roditeljstva ne pamtim ništa”. Djeca su određivala i njegovo slobodno vrijeme za pisanje, i materijal o kojem će pisati. “Pisce sam gledao kao ljude koji svaki budni sat ne podređuju potrebama i hirovima svoje djece… Naravno, bilo ih je mnogo koji su na svojim putevima nailazili na mnogo ozbiljnije prepreke – zatvore, sljepoću, prijetnje mučenjem i smrću u raznim oblicima. No ta me spoznaja nije utješila”.
Na neki način djeca su Carveru odredila i literarnu formu. Neko vrijeme imao je poteškoća pri čitanju jednako kao i pri pokušajima pisanja dulje proze. “Moguće je i to da sam u to vrijeme izgubio i sve velike ambicije, tamo negdje u mojim kasnim dvadesetima”, piše Carver. No gubitak “velikih ambicija” proslavio ga je u kratkim formama. Pričama, ali i pjesmama. Dapače, poezija je uvijek predstavljala najekonomičniju i najelegantniju verziju njegovih priča: sukus onog najboljeg i kod Carvera, i u čitavoj epohi koju je obilježio.
Nikad duhovit
Uostalom, za prvi ispis priče Carver je morao spojiti nekoliko slobodnih večeri. Pjesmu je, s druge strane, mogao napisati i prije no što bi djeca shvatila da je nestao.
Carver nije duhovit pisac. Humor se kod njega najčešće vrlo pažljivo izbjegava. To je, možda, i njegov jedini nedostatak. No opisujući u “Krijesovima” kako je svake slobodne večeri sjedio u garaži trudeći se napisati nešto (“zahvalan što sam daleko od lica koja su, bar naizgled, vječno bješnjela po kući”) Carver je napisao možda i svoje najduhovitije retke… Zaključujući, na kraju, svoju spisateljsku muku riječima: “Bilo je dobrih dana – no prije bi popio otrov nego se vratio u to doba.”
Piše: Dragan Jurak
