Bora Ćosić

Okopavanje vlastitog vrta

„Rođen sam u Zagrebu, umro u Beogradu, a živim u Berlinu“, ovako svoju „kratku biografiju“ sažima Bora Ćosić, jedan od poslednjih književnika koji pišu srpskohrvatskim jezikom. Autor preko trideset romana, pripovesti i eseja, javnosti je najpoznatiji po romanu „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ (Ninova nagrada 1969, istoimena predstava i film), kao i po veoma oštrim stavovima o srpskoj politici. „Ako sam u manjini, to još ne znači da nisam u pravu“, kaže on, citirajući Krležu.

Autor „Dnevnika apatrida“, jedne od najznačajnijih antiratnih knjiga sa ovog područja i dobitnik nagrade za evropsko razumevanje Lajpciškog sajma knjiga (2002), tokom devedesetih retko je objavljivan u Srbiji, dok su mu knjige prevođene na mnoge svetske jezike. U Beogradu je nedavno prisustvovao promociji svoje nove knjige „Put na Aljasku“ („Prosveta“), političko-filozofskog putopisa po bivšoj domovini, koji naziva i „lamentom nad naivnošću i neopreznošću“.

Bora Ćosić za „Blic“ govori o „Putu na Aljasku“, kao i o svom viđenju današnje Srbije i Beograda.
Iako u novoj knjizi mnogo puta ponavljate da je poreklo slučajnost, šta je to što vas opet vuče ovim krajevima? Ima li tu još traganja za izgubljenim vremenom ili je ono pokopano?

– Samo me nečija ljubaznost može nekuda privući. Tako nisu pokopana moja raznovrsna traganja, „no milk of human kindness“ Šekspira. Pa mi nije drago ići među osobe, nabusite, mutne i još uvek mračne po svojim zamislima, ali čak i u nesrećno koncipiranim sredinama postoje pristojni, hrabri i nezaobilazni ljudi – njima odlazim u pohode.
Da li se odnos prema vama menja, s obzirom na to da se „Put na Aljasku“ pojavio skoro istovremeno sa knjigom „Podrumi marcipana“ Predraga Brebanovića, prvom iscrpnom studijom posvećenom vašem radu?

– Pojedinačni ohrabrujući signali su male iskre u mraku. Potrebno je da se promeni opšti stav prema kulturi, prema civilizaciji. To treba da učine sami ljudi, građani, nikakva vlast. Vlasti baš briga piše li neko bilo kakve knjige, slika li ma kakve slike; utvrđeno je da ove stvari vlast ne obaraju. Zbog toga je još u vremenu nedavne diktature moglo da se objavi skoro sve. Tako prepuštena sama sebi, kultura mora da izbori svoju bitku okupljajući vlastiti proletarijat, narod obespravljen neobrazovanošću, grubošću, nečitanjem, opštom ignorancijom. Od njihove svesti zavisi mnogo toga, koliko i od dobrodošle inicijative pojedinih urednika.
Iako citirate Hamletove reči: „Da je pravde, niko ne bi ostao neišiban“, vaša kritika Srbije nekad deluje jednostrano. Da li je ovde zaista sakupljeno svo zlo sveta?

– Zlo sveta, nažalost, raspoređeno je po tom istom svetu skoro ravnomerno. Samo katkad, zgusne se ono u pojedinoj oblasti silom istorijskih prilika i posebnim umećem retrogradnih pojedinaca. To se nesumnjivo u jedan mah dogodilo u našim krajevima. O zločinima „ostalih“ mislim da sam pisao dovoljno i često (bilo bi uputno da svako pogleda aktuelni film o Vukovaru, u produkciji B92, koji belodano otkriva na koji je način zlo sveta podeljeno, kao i one najproduktivnije autore toga zla).
Svojevremeno ste izjavili da niste za bombardovanje, nego za invaziju na SRJ. Da li i danas tako mislite?

– Nisam promenio mišljenje. To što jedna agresivna, rogobatna i osvajačka politika nije bila kažnjena na odgovarajući način dovelo je do današnje nedoumice u kojoj srpsko društvo živi. Jesmo li mi pobednici ili poraženi, osim što smo u nekakvoj regresiji, ekonomskoj, moralnoj i duhovnoj?
Na kraju „Puta u Aljasku“, u istarskom primorju pronalazite „pitomu zemlju na koju pada sumrak“. Da li se za nju vredi boriti ili bi svako trebalo da se zadovolji s tim da „okopava sopstveni vrt“?

– Svako treba da pronađe svoj komadić istarske pitomine, najpre u sebi.

Svako treba da okopava svoj vrt, ali da pritom ne baca smeće u susednuavliju i da tom motikom ne bije po glavi susedovu decu.
Recite nam nešto više o memoarima „Konzul u Beogradu“, na kojima sada radite.

– Nisam nikakav diplomata u penziji koji treba da iznese neotkrivene tajne iz vlastite službe. Moje konzulstvo tiče se mog života u tom gradu, Beogradu, kroz dugih pola stoleća i to je sve.

Kakvi su vaši utisci o boravku u Beogradu?

– Beograd u svojim današnjim razmerama nije lako obuhvatiti i razumeti. Svakako da je onde posredi nekakva golema energija, samo što ljudi, posebno mladi, kao da ne umeju da je iskoriste. To je još uvek onaj Guliver, zaspao na ledini, pa je time dopustio da ga gnomi vežu mnogobrojim koncima. Jednom će se taj stvor trgnuti i pokidati ove paukove niti, te ustati u svojoj prirodnoj veličini.

Tijana Spasic

Komentariši