Velikić: Postao smireniji


Dragan Velikić

JOŠ jednom se Dragan Velikić (1953), jedan od naših najistaknutijih savremenih prozaista, našao u najužem izboru za roman godine, ovoga puta knjigom "Ruski prozor", u izdanju "Stubova kulture". Suparnici za to prestižno priznanje su mu takođe renomirana književnica Gordana Ćirjanić, s romanom "Poljubac", i dvojica široj javnosti manje poznata autora mlađe generacije, Draško Miletić ("Ph roman") i Vladimir Kecmanović ("Feliks"). Kojem će se od ova četiri naslova NIN-ov žiri prikloniti, biće obnarodovano u četvrtak u podne.
U centru zbivanja Velikićevog romana je mladi Rudi Stupar, koji, poput mnogih svojih vršnjaka devedesetih godina, odlazi iz zemlje pokušavajući da se snađe u nekoliko evropskih gradova. Radi mnogobrojne poslove, kao magacioner, kelner, prevodilac, doživljava ljubav i strast, razočaranje i malodušnost, prolazi kroz razna iskušenja, a sve u traganju za sopstvenom životnom i stvaralačkom ostvarenošću.
* "Ruski prozor" je do sada vaša "najautobiografskija" knjiga, i to ne samo o vama, već i o roditeljima, prijateljima.
– Tačno je da u romanu "Ruski prozor" ima veoma mnogo autobiografskog, ali na nivou činjenica ne bih rekao da sam "ogolio dušu", kako vi to kažete. Pre će biti da je ubedljivost posledica nepristrasnog pogleda u najskrivenije zatone prošlosti. Ta nepristrasnost je možda samo moj privid suočavanja s prošlošću.
* Roman ste pisali dugo i s prekidima.
– "Ruski prozor" sam počeo da pišem pre sedam godina. Posle dve godine rada, ostavio sam rukopis i, u međuvremenu, napisao roman "Dosije Domaševski". Zatim sam se ponovo vratio "Ruskom prozoru". Kada sam u januaru 2005. godine prihvatio mesto ambasadora, prekinuo sam rad na romanu koji je više od dve trećine bio gotov. Posle godinu dana vratio sam se rukopisu. Nisam žurio, iščitavao sam i nastavljao dalje. Pišem sporo, i nikada više od sat-dva dnevno, isključivo rano ujutro. Pravio sam pauze i po mesec dana. Verujem da su prekidi, "odmori" od rukopisa, pomogli da u "Ruskom prozoru" postignem intonaciju koju sam želeo.
* Ovo je i ljubavna priča. O ljubavi se, inače, dosta piše, ali kao da ovo osećanje tanji i bledi u zahuktalom vremenu u kome živimo?
– Za mene i moju literaturu nije tako. Teme su uvek iste, ali suštinska razlika je da li pripovedate ili prepričavate ono što bi trebalo ispripovedati. Tek na visokoj temperaturi nastaje trajna legura literature.
* Dve i po godine ste ambasador u Beču. Šta vam je taj posao doneo, a u čemu vas je, eventualno, osujetio?
– Teško da sada mogu da odgovorim na vaše pitanje. Tek kada se budem izmaknuo i opet bio samo pisac, moći ću da svedem račun. Ono što sigurno znam, jeste da mi je posao koji već skoro tri godine radim doneo sasvim novi tonalitet. Odmaknuo sam se od sebe kakvog znam pedeset godina, postao sam manje isključiv, više kritičniji i smireniji.
* "Ruski prozor" je veoma čitljiva knjiga. Da li ste na tome posebno insistirali ili je sve išlo spontano?
– Ovo je pitanje koje se u različitim oblicima stalno provlači. Od izdavača do čitalaca. Polako i sam postajem svestan koliko "Ruski prozor" donosi nešto novo u odnosu na moje prethodne romane, sa iznenadnim humorom, lakoćom obrta, čitljivim "avanturizmom". Ali, to nije plod moje namere. To je nemoguće. Ne možete biti čitljiv zato što tako hoćete, jer svaka kalkulacija ide na račun tenzije. A bez tenzije sve se urušava.

BIĆU SAMO PISAC
* KADA završite mandat, kuda ćete dalje?
– Vratiću se u Beograd. Voleo bih da opet pišem tekstove za novine, da negde povremeno imam kolumnu. Biću samo pisac. To "samo" je tako mnogo, i tako dovoljno.

BEZ KOMPROMISA
* VaŠe knjige su imale izuzetan uspeh na nemačkom govornom području. Kako to objašnjavate?
– Na tom jeziku postojim skoro dve decenije. Pored dobrog prevoda, važan je ozbiljan izdavač, i da vas vrsni kritičari prate iz knjige u knjigu. Nisam pravio kompromise, i po cenu veće popularnosti, izbegavao sam dnevnopolitički kontekst.

D. BOGUTOVIĆ

Komentariši