Knjige kojima se vrijedi vratiti

Knjige kojima se vrijedi vratiti

Ivo Andrić

ZAGREB – Nova biblioteka Jutarnjeg lista nastavlja se na nekoliko već provjerenih bibliotečnih nizova koje su čitatelji prihvatili.

Na početku je 2004. godine bio niz “20. stoljeće” kojim je u Hrvatsku uveden fenomen knjiga uz novine ili knjiga na kiosku. Iduće godine slijedile su biblioteke “Najveća djela” i “Lektira – popularni klasici”. Drugim riječima, najnovija biblioteka “Lektira_klasici”, koja ovoga tjedna izlazi pred čitatelje Jutarnjeg lista besplatnim primjerkom klasičnog remek-djela ruske i svjetske književnosti “Junak našeg doba” Mihaila Ljermontova, ide stazom koju su uspješno otvorile njene prethodnice.

Kod mnogih spomen “lektire” izaziva dvojako uzbuđenje. Ugodno je ono podsjećanje na neka klasična književna djela koja su otvarala skrivene osjećaje ili zamagljene misli o životu, svijetu i ljudima. Ali, nije baš ugodno sjetiti se naslova do kojih se nije moglo doći u knjižnicama, a nije ih bilo ni na policama regala kupljenih na kredit. Baš su lektirni naslovi u prošlosti upropaštavali roditelje svojom knjižarskom skupoćom, s jedne, te knjižničarskom nedostupnošću s druge strane.

Hitovi prethodnih stoljeća

To su nastojale promijeniti biblioteke Jutarnjeg lista. S istom je namjerom pokrenuta i najnovija biblioteka “Lektira – klasici”. Ona želi omogućiti učeniku da nabavi svoj primjerak tražene knjige po najnižoj cijeni te da je pročita u najboljem dostupnom prijevodu, odnosno u redakciji koju je potvrdio pisac.

Najvećim dijelom svih 30 naslova pripada svjetskoj i hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća. Također je najvećim dijelom riječ o proznim, ako već ne romanesknim naslovima. To istodobno ne znači da u biblioteci nema drama, naprotiv. Tu je na prvome mjestu Krležina drama “Gospoda Glembajevi”, možda majka cjelokupne epohe sapunica u kojoj živimo.

Držićev genij

Dramom se u biblioteci “Lektira – klasici” javljaju renesansni genij Marin Držić (“Dundo Maroje”), ali i njemački romantičar Schiller (“Razbojnici”). Tu je i antički otac komedije Plaut (“Škrtac” i “Hvalisavi vojnik”).

Uz Držića, iz bibliotečne matice spomenutih dvaju stoljeća iskaču još antički prognanik Ovidije (“Metamorfoze”) i otac hrvatske književnosti Marko Marulić sa svojim epom “Judita”. Ovidijevo remek-djelo “Metamorfoze” bilo je napisano 1. i 2. godine prije Krista, pa stoga biblioteka Jutarnjeg lista praktično obaseže dva tisućljeća najljepših djela ljudske mašte. Spomenutoj trojici pisaca teško bi se moglo priključiti Schillera zato što je on, ipak, poživio pet godina u 19. stoljeću.

Majstori koji se ponavljaju

Devetnaesto stoljeće počinje romantizmom. Osim spomenutih Ljermontova i Schillera, tom razdoblju iz biblioteke Jutarnjeg pripada i Edgar Allan Poe kojega neki povjesničari doživljavaju također kao romantičara. Izmislio je on, mimo ostalog, i krimić i pronicljivog detektiva.

No, Poe nije jedini veliki autor koji od “Lektire_klasika” čini, među ostalim, svojevrsnu antologiju najljepših kratkih priča svijeta. Što se uopće može reći za Gogoljevu “Kabanicu”, “Nos” i druge klasične novele o carskim činovnicima i sudbinama? Možda samo ponoviti da su iz te “Kabanice”, koju smo mi stariji čitali kao “Šinjel”, izašli svi najveći autori ruskog realizma: Dostojevski (zastupljen u ovoj biblioteci romanima “Idiot” i “Kockar”), Tolstoj (“Uskrsnuće”), Turgenjev (“Lovčevi zapisi”), pa možda čak i Gorki (“Djetinjstvo”) i Bulgakov (“Majstor i Margarita”). Pritom ne treba zaboraviti ni knjigu Maupassantovih pripovijesti koje se upravo drže novelističkim uzorom.

U hrvatskom slučaju tu je Krležin “Hrvatski bog Mars” koji između pripovijesti o legendarnim hrvatskim domobranima u rovovima i vojarnama Prvog svjetskog rata sadrži i “Hrvatsku rapsodiju” koja se danas može čitati kao svojevrsni nagovještaj postmodernizma u ovim krajevima. Treba dodati da osim Krleže, Držića i Marulića, hrvatsku književnost brane Andrić – kojega Solar opisuje kao hrvatskog, srpskog i bosanskog pisca – s dva naslova (“Travnička hronika” i “Prokleta avlija”) i Šenoa (“Prosjak Luka – Prijan Lovro” u jednome svesku).

Klasici modernizma

Pa ipak, mimo knjiga drama i kratkih priča, nova biblioteka Jutarnjeg najjača je upravo u onome što je čitateljima najmilije, a đacima, često jedino zbog opsežnosti, najteže – u žanru romana. Malo bi tko mogao zanijekati cijeli niz velikih realističkih romana u biblioteci Jutarnjeg, koji se dopunjuju odavno klasičnim djelima modernog romana. Bez Kafkina “Procesa” nemoguće je govoriti o modernom romanu – istome je svesku pridružena glasovita pripovijetka “Preobrazba” (nekoć “Preobražaj”). Wildeov roman “Slika Doriana Graya” skladno se dopunjava s onim dijelom “Metamorfoza” u kojem se stihom pripovijeda o Narcisu.

Dakako nije se moglo zaobići stožerni roman modernizma, “Uliks” Jamesa Joycea (u dva sveska). Uz njega je i drugo remek-djelo tog Irca, koji je nesretnim spletom okolnosti završio kao gastarbajter u tada austrougarskoj glavnoj luci Puli, roman “Portret umjetnika u mladosti”. Prema mišljenju mnogih, to je jedno od najljepših djela napisanih na engleskom jeziku i jedno od onih toliko rijetkih koja odrastanju i sazrijevanju daju dostojanstvo i ljepotu kakvu mladost zaslužuje, bez obzira na to sprema li se za umjetničku ili kakvu drugu karijeru.

U romanu “Zapisci Maltea Lauridsa Briggea” austrijskog pjesnika Rainera M. Rilkea neki teoretičari vide sam početak modernog romana. Njegov junak zagovara umjetnost gledanja i uči svakog čovjeka da nije dovoljno gledati, nego je nužno – vidjeti.

Iz tog je imperativa izrastao moderni detalj, bez obzira na to koje naravi bio i kojemu žanru pripadao. Kao što se Brigge zaustavljao na ovom ili onom viđenom prizoru, tako se i čitatelj mora zaustaviti na pojedinom djelu iz biblioteke “Lektira_klasici”. Ona nije samo na pouku i korist u školi, ona je ujedno sjećanje na ono najljepše što nam se u njoj dogodilo.