Ispljuvak pun krvi
Na 40. godišnjicu studentske pobune, izdavačka kuća Službeni glasnik objavila je novo izdanje knjige Živojina Pavlovića. Ovaj snažan faktografski dokument, pisan iz ugla učesnika i posmatrača studentske pobune 1968, celovita je priča o jednom neuspelom pokretu, nad kojim je, isto kao i nad knjigom, dugo stajala oštrica zabrane Devetsto šezdeset i osma u kolektivnom pamćenju i dalje predstavlja kontroverzu. Pojedini u svetu gotovo cinično pitaju zbog čega je sve počelo: "zbog adolescentskih hormona, zbog smrti komunizma, smrti kapitalizma ili, kako je Andre Malro svojevremeno sugerisao, zbog smrti Boga?"
U dnevničkim zapisima iz ‘68. koje je nazvao Ispljuvak pun krvi kultni režiser "crnog talasa" i književnik Živojin Pavlović napisao je: "Zlo, posebno organizovano, najveći je razlog i smisao ljudske pobune." Dižući glas protiv njega, beogradski studenti, kao i njihove kolege u svetu, smatrali su tada sebe jedinim kritičarima društva, jedinim pravim, iskrenim marksistima. Samo što je kasnije legat marksizma postao uzrok najdubljih kontroverzi oko same zaostavštine ‘68.
Na 40. godišnjicu studentske pobune, izdavačka kuća Službeni glasnik objavila je novo izdanje Pavlovićeve knjige. Ovaj snažan faktografski dokument, pisan iz ugla učesnika i posmatrača studentske pobune 1968, celovita je priča o jednom neuspelom studentskom pokretu, nad kojim je, isto kao i nad knjigom, dugo stajala oštrica zabrane.
Dramatični su prizori u knjizi sa ulica Beograda, obračun policije sa studentima kod podvožnjaka na Novom Beogradu, autentični studentski zahtevi i članci iz "Studenta", ili, Robespjerov govor iz Dantonove smrti koji je pred studentima izveo glumac Stevo Žigon. Na stranicama Ispljuvka Pavlović beleži i reakcije mnogih javnih ličnosti iz kulturnog miljea na ono što se dešavalo, poput Želimira Žilnika, Branka Vučićevića, Desanke Maksimović, Borislava Mihajlovića Mihiza, Milovana Danojlića, Dragoslava Mihailovića, Danila Kiša, Milana Vlajčića, Dušana Makavejeva, Matije Bećkovića, Slobodana Selenića i drugih. Objavljivanje pisma-ispovesti golootočkog zatvorenika, koji pored podrške studentima šalje i dokazni materijal o zastrašujućem, najcrnjem naličju jugoslovenskog socijalističkog režima, za državu je najopasniji deo knjige, a za čitaoca najpotresniji. Zbog tog pisma ni sam Pavlović, kako je u knjizi priznao, noćima nije spavao. Svoj dnevnik završio je prilozima Milovana Vitezovića, Dragoša Kalajića, Simona Simonovića, Gorana Babića, Tomaža Šalamuna.
Pavlović je čekao više od deceniju i po na pogodan trenutak za objavljivanje knjige. Kada je 1984. godine Narodna knjiga odštampala 10.000 primeraka, smatrajući da je prošlo vreme kada se o ‘68. ili Golom otoku nije moglo slobodno govoriti, iz partijskog vrha stigla je naredba da se svi primerci unište. Knjigu Ispljuvak pun krvi isekli su na rezance, ali nekoliko primeraka je bilo spaseno i ilegalno je kružilo uskim krugom publike. Otpor partijskoj zabrani tada su pokazali i svi članovi saveta edicije "Grifon" (Milan Vlajčić, David Albahari…) u kojoj je knjiga objavljena, posle čega su se povukli iz ovog tela a edicija ubrzo nestala. Nova izdavačka kuća "Dereta" 1990. godine među svojim prvim knjigama objavila je i ovu zabranjenu, što se i tada smatralo velikom hrabrošću i rizikom. Malo se zna i o "crnom" izdanju ove knjige, koju je objavio glumac Radoš Bajić. Devedesetih, dok je Živojin Pavlović još bio živ, Bajić je objavio dnevnike svog profesora u kojima je bio i zapis sa studentskih protesta ‘68. Posthumno, 1999. godine, novosadski "Prometej" objavio je izabrana dela Živojina Pavlovića.
v "Iz mutljaga 1968. izronile su razne spodobe", pisao je Živojin Pavlović. "Od onih koji ništa nisu razumeli, preko pokvarenjaka, račundžija i budućih dobrih saradnika režima i tajnih službi, do uspaljenika bez jasne orijentacije. Mnogi od njih završili su kao visoki časnici režima, obučeni saradnici tajnih službi, izvežbani račundžijski ćutolozi podvijenog repa, bukači i provokatori sa istaknutim cenovnikom usluga, onom kome treba."
Ivana Milanovic
