David Albahari

Rastegljivost ličnog stila

Često se o piscima čuje izjava da pišu jednu knjigu čitavog žiota, odnosno da se drže jedne opsesivne teme i da je, sa malim varijacijama, obrađuju iz knjige u knjigu, iz romana u roman. Za Davida Albaharija, jednog od najznačajnijih spisatelja sa prostora bivše Jugoslavije, to je takođe tačno, s tim što se on uzdržava od genetskih mutacija jedne teme, većiz godine u godinu u romanesknoj formi iskušava rastegljivost svog osobenog stila.

Reč je o tome da je pripovedač često veoma udaljen, vremenski ili prostorno, od samih dešavanja i čitalac se nalazi u veoma nezavidnom položaju, jer su informacije koje do njega stižu prošle kroz priličan broj ruku, pa se stiče utisak da, kao u igri gluvih telefona, događaj nije identičan iskazu o njemu. Ovaj radikalan poststrukturalistički stav o odnosu između označenog i označitelja, primenjen na književnost, rađa nepoverenje u svet stvoren u proznom delu i samim tim relativizuje svaki iskaz koji pretenduje na univerzalnu vrednost. S druge strane, u svoja poslednja tri romana Pijavice (2006), Ludvig (2007) i Brat (2008), svi u izdanju Stubova kulture, Albahari upravo pokušava da progovori o realnim problemima koji (bi mogli da) potresaju srbijansko društvo, dakle ono koje je izrazito netolerantno, odnosno ulagivačko-potkazivačko po svom unutrašnjem ustrojstvu. Drugim rečima, bilo bi očekivano da se iz njegovih romana da iščitati nešto što bi trebalo da liči na stav o tim problemima.

Roman Brat, jedno od tri ostvarenja kojim se pisac predstavio na proteklom beogradskom Sajmu knjiga, po mom mišljenju najbolji je koji je Albahari napisao još od Geca i Majera. Radi se o narativu koji problematizuje rodne razlike i pokušava da razbije još jedan od tabua u homofobično/ginofobičnom srbijanskom društvu. U slučaju Brata Albaharijev pripovedački model, koji sam prethodno skicirao, funkcioniše kao odličan okvir za isticanje mogućih odnosa koje i zajednica i pojedinac mogu da imaju prema osobama fluidnih rodnih identiteta. Događaji opisani u romanu stižu do čitaoca odb ijajući se nekad o dva, a nekada o tri ogledala. I kao što Meir Šternberg u svojoj teoriji citata govori o upotrebnoj vrednosti tuđih reči u kontekstu, tako se i Albahari prosto poigrava identitetima govornika u složenoj narativnoj situaciji, u kojoj se citira govornik koji citira govornika koji govori o određenom dešavanju, u želji da čitaoca dovede do stanja zbunjenosti. Na kraju te igre autor, iako sam nema dilemu, elegantno kao u starim filmovima zaključava vrata pred čitaocem i ostavlja mu da sam dokona o čemu se zapravo radi, odnosno ko je u pravu, a ko ne.

Roman odlikuje i tankoćutna gradacija i promena u percepciji glavnog lika, koji prelazi put od simpatičnog, ali benignog osobenjaka – što svojom ekstremnom pasivnošću ume da vam ide na nerve – do zloćudnog posmatrača takvog moralnog sklopa, koji odgovara onome što je Goldhagen u naslovu svoje knjige nazvao „dobrovoljnim egzekutorima“, dakle ljudima koji ne samo što posmatraju, veći navijaju za one koji vrše nasilje i zločin nad drugim i drugačijim. Naravno, u trenutku kada se roman ovako posmatra, dobija se prostor za brojna metaforička tumačenja, koja svakako – i zasluženo – ne govore ništa lepo o zemlji u kojoj živimo.

Pored ovog kritičkog stava prema palanačkom duhu, Albahari u svom romanu, kroz usta likova koji su obojica pisci, na duhovit i veoma zanimljiv način, vodi dijalog sa najvažnijim delom književne teorije – Aristotelovom poetikom. Ova tipična postmodernistička metaknjiževna okupiranost, u Bratu ima za svrhu isticanje u prvi plan upravo onih detalja priče koji su u svojim razmerama duboko tragični. Vešto podelivši uloge u sceni razgovora u kafani, i dodelivši horu (razularenoj masi koja vrši gay bashing) ključnu ulogu u tragediji, Albahari je dao jasne smernice za čitanje romana i možda je upravo taj detalj ono što ovaj roman uzdiže iznad prošlogodišnjeg ili onog još ranijeg.

Poslednja rečenica u romanu, u kojoj se i metaforički i bukvalno vrata pred čitaocem zaključavaju, ima za cilj ne da nas dovede do kraj a romana nego da nas dovede pred ogledalo, pred kojim ćemo morati da se suočimo sa sobom i da se upitamo u kolikoj meri se i mi sami nalazimo u poziciji dobrovoljnih dželata svih onih ljudi koji se upadljivo razlikuju od nas. Albaharijev odgovor je, koliko god prikriven ispod naslaga citata, nedvosmisleno jasan. Zapitajmo se kakav je naš.

Vladimir Arsenić

Komentariši