Igor Mandic

Poslednji tango u Beogradu

POSLE dnevničkih beležaka "Sebi pod kožu", koje su iz neobavezne, samoironične priče i provokativnog "skidanja do gole kože" prerasle u "Nehotičnu autobiografiju", Igor Mandić predstaviće se novom knjigom "U zadnji čas", iliti "Autobiografijom 2" (zagrebačka promocija zakazana je za 27. februar), u izdanju kuće "Profil". I dok čitaoci u Srbiji još nisu "ohlađeni", i "Sebi pod kožu" traže kao bestseler (beogradski izdavač je "Mamut"), Mandić nam na 126 stranica svoje memoarske-antimemoarske knjige "U zadnji čas" (ovog puta namerno), prikazuje svoj profesionalni život i svoju intimu bez stida, bez "naknadne pameti" i ličnog cenzora.
U ekskluzivnom razgovoru za "Novosti", objašnjavajući u čemu je razlika između "slučajne" i "namerne" želje pisca da se ogoli i svetu pokaže svoju intelektualnu i ličnu nagotu, Mandić ističe:
– "Sebi pod kožu" ili "Autobiografija 1", "omaknula" mi se tako što sam razvijao dnevničke beleške. Potom, ponesen prozom koja me je "potakla", zatekao sam se u pozi prozaika. A "U zadnji čas" ili "Autobiografiji 2", ta je prethodna proza "uzela maha" i razbrbljao sam se o sebi, baš ono što se nisam usuđivao da pišem u prvoj knjizi, u kojoj mi je ćerkina smrt zapušila usta – kaže autor oko trideset knjiga književnih kritika, eseja, polemika, feljtona i antologije poratne hrvatske poezije, čije je ime i sintagma "moja malenkost" već nekoliko decenija vrsta intelektualne institucije na prostoru bivše domovine, koja sebe nikada, nijednim gestom, profesionalnim i privatnim, nije osporila niti "dovela u sumnju".
* Iako se autobiografija zbog otvorenosti i iskrenosti koju podrazumeva smatra najtežim žanrom, da li se u novoj knjizi na neki način ipak "krijete" iza "nekog lika", i u kojim pričama?
– Nažalost ili na sreću, čak se i u autobiografiji pisac ponekad može "sakriti", na primer, kad izmisli svoje neko "drugo ja", kao alibi za ono što se i njemu, kao autoru i pripovedaču čini "isuviše". U modernoj svetskoj prozi to je kao "Autofikcija" krajem sedamdesetih, koju je uveo francuski romanopisac Serž Dubrovski, a s tim sam se "trikom" i ja poslužio u poglavlju ove knjige, koje nosi naslov "Poslednji tango u Beogradu".
* Ima li simbolike između naslova "U zadnji čas", i činjenice da ove godine punite sedamdeset godina?
– I te kako, čak i namerno, a i jedva sam stigao, i to – u zadnji čas. Teče mi sedamdeseta, i premda se osećam loše, računam da mi je ostalo vremena taman za "Autobiografiju 3".
* Ulazeći sebi pod kožu, i vrlo emotivno, što se od beskompromisnog kritičara i polemičara poput vas nije očekivalo, mnoge ste iznenadili prethodnom knjigom. Šta ćete nam neočekivano otkriti "U zadnji čas"?
– Autobiografija je zaj…. žanr, utoliko što je morate pisati – za života, i što nema hepienda, jer autor na kraju – preživljava. Sve drugo su – čitulje. Doduše, osim o sebi – što je i razlog autobiografije – spominjem i neke naše savremenike, ali bez svoje "naknadne pameti". Štaviše, ono loše i negativno što je o meni bilo pisano, ovde iznosim bez izmena, dopuna i mojih naknadnih komentara!
* Da li je bez ličnog cenzora, koji se sigurno povremeno ipak javlja i alarmira, lakše pisati o sebi nego o drugima?
– "Cenzor" je u meni stalno bio budan i na oprezu, a popuštao je jedino na moj račun: o sebi sam smeo pisati loše koliko sam hteo, i čini mi se da sam u tome dosta uspeo. Čemu se hvaliti u autobiografiji, kad je to obično kokodakanje ili "japajakanje"?
* "Patentirali" ste onu retku i strogu intelektualnu i moralnu disciplinu "piši ono što misliš". Koliko to, zapravo, košta na ovom našem orijentalnom prostoru?
– To košta života u trajnoj oskudici ili egzistencijalnoj iznudici. Ni sirotinja, ni obilje, čak ne ni optimum, nego – taman, da ne crkneš, i da pišeš dalje.
* I ove godine bili ste na dodeli NIN-ove nagrade. Šta je ono što je vama i danas
čini tako važnom?
– Bio sam u tri navrata, u mandatu svaki put na dve godine; 1971-72; 1982-83; 1988-89; počastvovan članstvom u NIN-ovom žiriju, kad su bili nagrađivani pisci Miloš Crnjanski, Danilo Ki š, Antonije Isaković, Dragoslav Mihailović, Dubravka Ugrešić, Vojislav Lubarda, pa sam uobrazio kako je u njihovim priznanjima i neki udeo moje malenkosti. Ta nagrada i dalje – premda je, razumljivo, smanjila svoj opseg – ostaje najuglednije književno priznanje.
* Deo nove knjige pripada Beogradu, u kom ste vi, svih ovih godina, uprkos razdaljini od 400 kilometara, ostali nezaobilazan i bitan deo njegove kulturne i građanske arome. Kada se i kako desila ta velika, obostrana ljubav?
– Premda sam navraćao kao student, Beograd sam bolje upoznao u drugoj polovini vojnog roka, kada sam iz Bileće došao na VMA da tu završim služenje vojske. Kao vodnik, bio sam pridodat jedinici za moralno-političko obrazovanje JNA, a kako sam prepotentno napisao da govorim četiri jezika, dospeo sam na odeljenje za psihološku medicinu i mentalnu higijenu. Tu je radio jedan mladi psiholog, Ljuba Stojić (1934-1997), pravi izdanak najautentičnije beogradske građanske porodice, koji je nekako instinktom prigrlio mene i moju malenkost, a meni je bilo drago što sam naišao na osobu sličnih afiniteta. Ljuba je bio jedan od najpoštenijih ljudi koje sam sreo u životu, a svojom tolerancijom gotovo da je zasnovao vrstu škole modernog duha. On me je povukao u neke beogradske intelektualne i kulturne krugove, ponudio mi je da pišem u "Gledištima", i sećam se da mi je prvi tekst bio o hepeningu koji je, prva u nas, priredila Olja Ivanjicki. Nekako istovremeno, upoznao sam i doktora Lazbahera, rodom iz Hrvatske, koji me je vodio na koncerte u Kolarcu, na značajne književne skupove, i onako u uniformi dospeo sam i u neke beogradske salone i stanove. Tako sam, 1964/65, u Beogradu proveo jednu od najlepših jeseni i zima svoje mladosti.
* Pored Srpkinja koje kao "tajnu" napokon otkrivate "U zadnji čas", šta još čini vaš "beogradski život"?
– Od 1965, ja se više nisam mogao odlepiti od svoje fascinacije beogradskim intelektualcima, i od tada – taj Beograd, koji se kreće od građanskog duha i duhovnosti i pravi raznolike krugove – jeste moj Beograd. U Francuskoj 7 prelazio sam središte književnog života tadašnje Jugoslavije, sreo se sa onima sa kojima sam delio nekomunističke stavove, počeo da pišem za NIN kada se u redakciji obreo Ljuba Stojić, kasnije i za "Dugu", i na predlog velikog hrvatskog i jugoslovenskog novinara i publiciste, urednika "Vjesnika" Frana Barbijerija, postao član žirija iz Hrvatske za dodelu NIN-ove nagrade. A 1996, kada sam prvi put prešao granicu posle rata, upravo je tada moj dragi prijatelj Ljuba doživeo moždani udar, i to u samoj redakciji NIN-a. Ubrzo nakon toga je umro, i tako je iščezao iz mog sveta jedan od najznačajnijih ljudi beogradske duhovnosti. Neka moja beogradska prijateljstva i dalje traju, i danas sam u emotivnom kontaktu sa ljudima koje sam upoznao, neka još tinjaju i voleo bih da se rasplamsaju.

CRNE ZVEZDE
* U "Nehotičnoj autobiografiji" često sebi postavljate pitanje jeste li ostali živi, jeste li preživeli. A vidimo da jeste, da ste i dalje u punom "erektivnom stanju" – uspravni, uprkos svemu i bilo kome, nepokolebljivi, uzbudljivi, uverljivi, duhoviti.
– Ostao sam u "uspravnom stanju", uprkos teže. Duh vuče nadole, ali se telo ne da. Okoštala fiziologija drži kosti na okupu i mašina ljudskog tela traži, zapoveda da bude hranjen… Živeti mi se gadi – od avgusta 2004. – ali biološki imperativ u telu kao da nadjačava crne zvezde u našem duhu. A, možda je ovo samo izgovor jednog slabića, koji je hteo živeti do – zadnjeg časa?

KRLEŽA I SRPKINJE
U KNJIZI "U zadnji čas", Mandić "razotkriva" svoju "tajnu":
– Kako mi je već odavno pun k… stupidnih opanjkavanja, kako sam se (bio) "prodao Beogradu", i to najpre tako što sam za "masne pare" tamo ocrnjivao Krležu (objavljujući proskribovane polemičke feljtone u "Dugi", dok u Hrvatskoj, bivajući na "crnoj listi" nisam imao pristupa javnosti, a osim svega, honorari su u republikama eks-soc-Ju uvek bili izjednačeni i nikako se nije moglo zaraditi nešto preko reda ili više!), a potom tako što sam demonstrativno bio prešao g ranicu 1996, kako bih tamo bio ugošćen i čašćavan klekovačom i škembićima, a sve zbog moje navodne jugonostalgije, dakle, kako mi je tih bedastoća i pogrešnih dijagnoza već pun arhivski kufer, odlučio sam, napokon, u ovoj aktufikciji, "priznati" šta me je toliko godina istinski privlačilo Srbiji, tj. Beogradu, koji sam najčešće posećivao. Bile su to SRPKINjE, od kojih su me mnoge rado viđale u svom društvu, i ovo ću "otkriti", najviše stoga da ogadim one politikantske uvrede kojih mi je čitava kibla bila sručena na glavu.

Radmila RADOSAVLJEVIĆ

Komentariši